Vjesnik: 14. 12. 2002.

Ni utemeljitelj stranke ni hrvatske države: zašto se Hrvatska ne smije vraćati Tuđmanu i HDZ-u

Tuđmanov cilj, što je potvrdio i predsjednik Mesić pred Haaškim sudom u svjedočenju protiv Slobodana Miloševića, nije bila neovisna Hrvatska, nego Republika Hrvatska unutar konfederalne Jugoslavije, što se moglo vidjeti i iz njegovih izjava 1989. - 1990. godine, programskih načela HDZ-a i iz provedenog referenduma u travnju 1991. godine. Upravo mu je otpor Slovenije, a kasnije i čitavog hrvatskog naroda pokvario planove s Miloševićem o konfederalnoj zajednici Južnih Slavena... Uporno se i neutemeljeno ističe da je Tuđman osnivač moderne hrvatske države i čak otac domovine, no, nakon pada Berlinskog zida nastalo je tridesetak novih država od zemalja bivšeg komunističkog lagera, međutim, nijednoj od njih nije bio potreban niti Tuđman niti HDZ da bi bile stvorene, međunarodno priznate i primljene u UN

DOBROSLAV PARAGA

U odnosu prema utemeljenju HDZ-a treba odmah na početku istaknuti da je Tuđman doveden na gotovo, kada je već incijativni krug utemeljitelja HDZ-a bio formiran, te je Tuđman izabran za ulogu predsjednika, jer je prevladalo mišljenje da nitko drugi neće biti prihvatljiviji tadašnjoj komunističkoj nomenklaturi u Hrvatskoj i Jugoslaviji, od Titova komunističkog generala.

Sam Tuđman ispočetka se je bojao i oklijevao pristati na osnivački skup u ondašnjem Društvu književnika Hrvatske u veljači 1989. godine, ali na silno inzistiranje inicijatora, ipak je popustio.

Godinama prije tih događaja, beogradski tzv. disidentski krugovi, promicali su Tuđmana kao svoga pravoga i jedinog partnera odmah nakon Titove smrti s tvrdnjama da se jedino s njim može dogovarati, ako dođe do pada komunizma u Jugoslaviji ili do raspada same zemlje.

Rekli su to poznavajući ga od prije za vrijeme njegova šesnaestogodišnjeg življenja u Beogradu, ali i nakon Tuđmanova sastanka s Đilasom u Zagrebu 1977. godine, kada je otvoreno zagovarao podjelu Bosne i Hercegovine između Srbije i Hrvatske.

Daleko je od svake slučajnosti bio Tuđmanov dolazak na čelo HDZ-a, kao što nimalo slučajno baš njemu, između svih tada progonjenih političara u Hrvatskoj, savezna Služba državne sigurnosti vraća 1987. godine jugoslavensku putovnicu radi odlaska u posjet hrvatskom iseljeništvu na Zapad.

Njegov cilj, što je potvrdio i predsjednik Mesić pred Haaškim sudom u svjedočenju protiv Slobodana Miloševića, nije bila neovisna Hrvatska, nego Republika Hrvatska unutar konfederalne Jugoslavije, što se moglo vidjeti i iz njegovih izjava 1989. - 1990. godine, programskih načela HDZ-a i iz provedenog referenduma u travnju 1991. godine.

Upravo mu je otpor Slovenije, a kasnije i čitavog hrvatskog naroda pokvario planove s Miloševićem o konfederalnoj zajednici Južnih Slavena.

Ni junački ga otpor hrvatskih branitelja Vukovara, koji je neposredno i doveo do priznanja Republike Hrvatske, nije zaustavio u katastrofalnom naumu da skupa s Miloševićem podjeli Bosnu i Hercegovinu, na zgražanje cijelog demokratskog svijeta, koji nije mogao shvatiti kako je i zašto Tuđman Hrvatsku kao žrtvu srbijanske agresije, pretvorio preko noći u saveznika agresora.

Dakle, obnova hrvatske države nastala je nasuprot Tuđmanovoj težnji konfederalizacije Jugoslavije i podjeli BiH, a nakon neproglašena rata, uslijedio je dogovoren mir, bez stvarne slobode i demokracije. Uporno se i neutemeljeno ističe da je Tuđman osnivač moderne hrvatske države i čak otac domovine, no, nakon pada Berlinskog zida nastalo je tridesetak novih država od zemalja bivšeg komunističkog lagera, međutim, nijednoj od njih nije bio potreban niti Tuđman niti HDZ da bi bile stvorene, međunarodno priznate i primljene u UN.

Kao autokrat, koji se s balkanskim krvnikom Miloševićem sastao više od šezdeset puta u vrijeme agresije na Hrvatsku i okupacije njenih dijelova, narcisoidan i egocentričan, s upitnim životopisom i doktoratom znanosti, vladao je Hrvatskom kao čovjek iz 19. stoljeća, koji je sam postao najveći uteg zemlji, u koju se toliko zaklinjao, na putu u demokraciju i pravednu državu.

Osim goleme korupcije, nepotizma i dugova, ostavio je narod na cjedilu, a Hrvatskoj namijenio neizvjesnu budućnost.

Umjesto doborosusjedstva i stvaranja savezništva od zemalja i naroda ugroženih agresivnom velikosrbijanskom ekspanzijom, on je izgubio sve hrvatske prirodne saveznike, narode i njihove vođe, čak i bosanskohercegovačke muslimane, odstupivši potpuno od povijesnih dostignuća najdalekovidnijh glava moderne hrvatske političke misli i povijesti.

Srozao je hrvatsku stratešku politiku na razinu beogradske čaršije ponavljao je političke i povijesne zablude Mačekove Banovine Hrvatske i sporazuma Cvetković-Maček, a provođenje politike etničkog čišćenja i zarobljeničkih logora, da je poživio, odvelo bi ga na optuženičku klupu Međunarodnog suda u Haagu, komu je on sam, kupujući svoju slobodu i stolicu, izručio niz svojih sljedbenika i poslušnika.

Sudjelujući, u biti, u vjerskom i bratoubilačkom ratu, pokazao je da nikada nije shvatio golemu odgovornost hrvatskih političara na ovim prostorima za stvaranje moderne političke nacije, niti je ikada prihvatio ideje Starčevića i suvremenog svijeta o jedinstvenom narodu bez obzira na različitost vjera, porijekla ili svjetonazora.

Za tuđmanizam, tko nije bio Hrvat katolik, nije mogao biti dobar Hrvat, a tko nije bio uz njega i uz HDZ, bio je protiv samostalne Hrvatske.

Sustavnim osiromašenjem Hrvatske koje je proveo zbog svoje pohlepe, častohleplja i bolesne raskoši, ali i sustavna financiranja korupcije i nepotizma, hrvatsku je suverenost do temelja ugrozio, Hrvatsku stavio na bubanj, a rasprodaju ostataka njene suverenosti i imovine prepustio svojim nasljednicima.

S najavom prekapanja po kostima onih koji su se u raznim ratovima borili na različitim stranama, nije mogao pomiriti niti mrtve, ali je još više posvađao žive sa svojom politikom.

On nije proveo niti je mogao provesti ikakvu pomirbu djece ustaša i partizana, jer oni nisu nikada niti ratovali međusobno, pa ih nije trebalo niti miriti, a same ustaše nije mogao miriti s partizanima, jer ih je većina poubijana ili su pomrli.

Dakle, ideja pomirbe lansirana je samo da ljudi ne shvate da su komunisti i titoisti i dalje zadržali vlast u rukama, a antifašisti i antikomunisti neka budu sretni što ih više ne stavljaju u zatvore. Osim toga, tako su prešućeni i zataškani zločini komunizma, ali i onemogućene istrage o njihovim protagonistima, što je preduvjet svakoga istinskoga nacionalnog pomirenja.

Tuđman se nikada nije ispričao niti pokajao što je u ime boljševizma i Jugoslavije služio Tita i Staljinovu Crvenu armiju u zavođenju strahovlade i okupacije nad Hrvatskom i hrvatskim narodom, kao što se nije nikada pokajao za svoje osobno sudjelovanje u masovnim pogubljenjima nakon Drugoga svjetskog rata.

U tom smislu, floskula o pomirbi služila mu je kao maska da prikrije vlastitu odgovornost za uspostavu neljudske jugoslavenske komunističke diktature nad vlastitim narodom.

On je osobno javno zabranio otvaranje istrage o zločinima nad jamom Jazovkom i drugim poslijeratnim masovnim gubilištima još u srpnju 1990. godine, čime je odmah nagovijestio da mu do istinske pomirbe, dakle, do oprosta za zločine, na temelju priznanja ili utvrđivanja nečije krivnje, nikada nije istinski stalo.

Na posljetku, pomirba mu je poslužila da se pod njezinom maskom ujedine udbaši iz emigracije i udbaši iz domovine, a da ne budu prepoznati i razotkriveni.

Hrvatska dijaspora bila je jedna od prvih svjesnih žrtava Tuđmanova pohoda na vlast i težnje za apsolutnom moći kao »predsjednika svih Hrvata«.

Obmanuta, prevarena i izigrana, prekasno je i još samo djelomično shvatila da je poslužila isključivo kao krava muzara za njegovo ustoličenje na prijestolje ili za kupnju skupocjenih zrakoplova, automobila, jahti itd. Pod izgovorom da je riječ o državnoj tajni, silna novčana sredstva skupljena od hrvatske privrede i hrvatske dijaspore za navodnu obranu, potrošena su ili prebačena na tajne račune i fondove, a da za to nitko nikada nije nitko položio račune niti hrvatskoj dijaspori niti hrvatskom narodu. Neželjena, od Tuđmanove nedemokratske vlasti, dijaspora ne samo da se nije imala kamo vratiti, nego je povećala svoju brojnost, do razmjera kataklizme, tako da gotovo svaka hrvatska obitelj danas ima nekog koji je otišao živjeti u inozemstvo ili radi na crno preko granice.

Ukupna bilanca Tuđmanova neprosvijećenog apsolutizma nad Hrvatskom porazna je, a buđenje iz lažnih snova trajat će dugo i bit će vrlo polagano i teško, što pokazuje i ova trogodišnjica njegove smrti.

Pokopan na Mirogoju, uz Arkade i crkvu Krista Kralja, s punom sigurnošću i odgovornošću svjedočim da je tamo gdje mu mjesto nije, uostalom kao što je na pogrešnim mjestima bio cijeli svoj život.

Autor je predsjednik Hrvatske stranke prava 1861.