Hrvatska zastava, koja se od jučer vijori na Prevlaci, nije mega-dimenzija kao ona koja je svojedobno istaknuta na kninskoj tvrđavi, a ni Ivica Račan nije imao onu samouvjerenost kojom je kipio Franjo Tuđman kad je posjetio tek oslobođeni Knin. Za razliku od bivšeg predsjednika, kojega je masovna euforija gotovo iznijela do kninskog barjaka, danas najmoćniji čovjek Hrvatske djelovao je na Prevlaci vrlo usamljeno i nekako izgubljeno.

Okončanje UN-ove misije na jugu Hrvatske i definitivan povratak desetljeće izuzete Prevlake, nepravedno je politički i medijski minorizirano. Podizanjem hrvatskog stijega na mjestu gdje se proteklo desetljeće vijorila plava zastava UN-a, napokon je okončan rat. Više ni jedan dio Hrvatske nije pod međunarodnom kontrolom. Ulazak u Knin označio je oslobađanje srca Hrvatske; iako je daleko od središta zemlje, na simboličkoj ravni Prevlaka ima istu snagu, jer označava definitivan kraj stanja stvorenog ratom. Krug je zatvoren, Hrvatska se vratila u svoje predratne granice.

Naravno, emocionalni je potencijal Knina mnogo veći. Jer, Knin je bio simbol srpske pobune, koja se morala poraziti. Prevlaka je okrajak Hrvatske, periferija ne angažira velike osjećaje. Knin je bio kruna oslobodilačkih operacija Hrvatske vojske, Prevlaka se rješava dogovorom sa zemljom koja je do njenog iščašenja iz Hrvatske dovela. Tuđmanovoj se vlasti nakon Knina sve činilo mogućim, Prevlaka je umijeće mogućega. Knin se doživljavao kao trijumf, Prevlaka kao kompromis. Knin je bio etnički očišćen od Srba, ispred Prevlake plovit će jugo-brodovi i zajedno s hrvatskim patrolirati i jugo-policajci. Za povratak Prevlake nitko nije poginuo, pa se valjda zato i ne cijeni mnogo. Oslobađanje Knina Hrvatima je donijelo vrtoglav osjećaj da su pobjednici; oko Prevlake se s kontra-stranom moraju dogovarati, čak praviti ustupke, gotovo da se osjećaju kao gubitnici.

Račan je sam sebe morao pohvaliti da je dogovorom oko Prevlake Hrvatska pokazala snagu i političku mudrost. Šef države povijesnom trenutku nije prisustvovao. Možda ga premijer nije ni zvao, želeći glavnu ulogu zadržati za sebe, ili predsjednik nije stigao jer se s Balaševićem na Pantovčaku častio čvarcima. Iako su bili pozvani, preuzimanju Prevlake nisu nazočili ni stranački čelnici, čak ni stranaka vladajuće koalicije. Valjda nisu htjeli svojim prisustvom dati značaj Račanovoj fešti. Niti Prevlaku priznaju kao rezultat vrijedan priznanja. Tuđman je od vojnih i političkih pobjeda pravio narodna slavlja i nakon toga raspisivao izbore. Jučer na Prevlaku nije vozio nikakav »vlak slobode«. Podizanje hrvatskog stijega na najjužnijem poluotoku sadašnjoj vlasti nije nikakav izborni adut.

Može se zamisliti kakav bi dernek na Prevlaci Tuđman priredio. Još jednu paradu nacionalnog pijanstva i političkog kiča. Ali replike njegovih masovnih inscenacija danas bi djelovale groteskno. Vrijeme mahanja zastavama definitivno je prošlo. Na toj se aktivnosti više ne može profitirati. Prevlaka je vraćena Hrvatskoj bez velikih zvona u Zagrebu, zvonile su samo crkve u Konavlima, bez domoljubnog podvriskivanja. To je dobro. Nije dobro što se značaj tog povijesnog događaja pokušava prešutjeti, umanjiti i bagatelizirati. Povratak Prevlake pod okrilje hrvatske države mnogo je više od teritorijalnog zaokruženja zemlje.