Novi list: 21. 12. 2002.

Najveći kroatoskeptik je Ivica Račan

Reformama koje bi zemlju transformirale pristupao je neodlučno, kao da nije vjerovao u njihov uspjeh i sposobnost svojih suradnika i hrvatskih građana da ih provedu

Piše: Denis Romac

Kako se bliži kraju, svaka vlast – barem u slučaju Hrvatske – poprima gotovo karikaturalne obrise. Tako nas je premijer Račan nekidan počastio bizarnom optužbom kako postoji nešto gore od najžešćih euroskeptika: kroatoskeptici, koji da ne uviđaju dobre procese, te se ne mogu nositi s problemima u korist vlastita probitka.

Goran Granić, poput njegova posilnog, pritom je ponovio tiradu o tobože dvije Hrvatske, jednoj katastrofalnoj, na rubu argentinske krize, i drugoj , realnoj, o kojoj govore gospodarstvenici.

Dotične, prvo, valja podsjetiti da ih je upravo suprotno od kroatoskepticizma – dakle odlučna vjera u Hrvatsku i njezine građane – i dovela na vlast prije tri godine. Hrvatska se tada bila našla u skoro bezizlaznom položaju. Potpuno izolirana od svijeta, izjedana je međusobnim obračunima hadezeovskih klanova i njihovom otimačinom, koja se razlikovala samo po ideološkom predznaku. Jedni su bili tobože liberalni, a drugi tvrdokorni, no i jedni i drugi ostavljali su pustoš. Prazna državna blagajna, opljačkana desetljećima stvarana imovina, banke iz kojih su odnošene milijarde...

U tim nemogućim okolnostima, pobjedom šestorke, zemlja je dobila novu šansu. Građani su vjerovali u Hrvatsku, i smogli snage oduprijeti se onima koji su se poistovjetili s Hrvatskom, odvevši je u beznađe i najdublju krizu. Nova je vlast imala podršku svijeta ali, najvažnije, i vlastitih građana koji su željeli promjene, te glasajući za Račana i koaliciju pokazali da su se za pravedniju državu spremni i žrtvovati. No, umjesto brzih reformi koje bi zemlju transformirale sukladno visokim demokratskim standardima, što je učinila nova vlast?

Debakl u Pragu i Kopenhagenu

Umjesto da se usredotoči na probleme, usmjerila se na međusobne obračune, baš kao i ona koju je naslijedila. Jer, što je Račanu u prvoj godini mandata bilo važnije nego razvlastiti predsjednika Mesića?

Državom je ponovno zavladala trula partitokracija, kojoj je najvažnije bilo postaviti svoga, pa bio i najnesposobniji, na najvažnije položaje. Od obećanih reformi malo je ostalo. One najvažnije – nula. Država je ostala parazitska i preskupa, a oni koji su u Vladi najodgovorniji za državnu upravu svako joj malo tepaju da je nesposobna, neobrazovana i lijena. I u tri godine ništa nisu učinili da je reformiraju.

Slično je bilo s reformom Oružanih snaga. Umjesto odlučnosti, nova vlast je u MORH-u upala u kolotečinu i pretvorila se u najveću prepreku reformi vojske. Odmah poslije izbora Hrvatska je primljena u Partnerstvo za mir. I odonda, ništa. Osim, naravno, debakla u Pragu, odakle je NATO sa svojega summita hrvatskoj vlasti poručio gdje je zapravo.

Kada je, pak, riječ o EU, dogodila se katastrofa u Kopenhagenu, kada su petnaestorica donijela povijesnu odluku o proširenju na deset novih članica. I Hrvatske opet nigdje. Ni spomena.

Ni pravna ni pravedna država

Ako ne treba čuditi što Tuđmanova vlada od 1996. nije poslala novi Ustavni zakon o pravima manjina, više je nego čudno što je Račanovoj trebalo skoro tri godine da se odluči o tom važnom aktu.

Hrvatska je propustila reformirati pravosuđe, ratni zločinci ostali su nekažnjeni – vlast se čak identificirala s optuženima za ratne zločine – a lopovi neulovljeni. Hrvatska nije postala pravna ni pravedna država, niti će, kako sada stvari stoje, tako skoro takvom postati.

Uz objektivne teškoće i veliki teret zbog konfliktnog susjedstva, posve je jasno da premijer Račan i njegova vlast snose najveću odgovornost što reforme nisu provedene i što je Hrvatska izgubila korak. Tome je dao i osobni pečat: ponašao se kao najveći kroatoskeptik, reformama je pristupao neodlučno, kao da nije vjerovao u njihov uspjeh i sposobnost svojih suradnika i hrvatskih građana da ih provedu. Odluke je teško donosio, a mnogo je puta pokazao da mu je više stalo do pukog vladanja nego do onoga čemu bi vlast trebala služiti.

Zbog svih tih razloga Račan će morati odgovoriti u kakvoj je to prednosti bila Slovačka, iako smo otprilike istodobno smijenili svoje diktatore, a ona je ipak u nekoliko godina postigla cilj i ušla u EU. Morat će također odgovoriti na pitanje što ga je državni tajnik Vatikana Angelo Sodano postavio Stipi Mesiću, iako je Ivica Račan za nj prava adresa. Dakle, premijeru, zašto je Hrvatska toliko zaostala za Slovenijom?