Vjesnik: 03. 01. 2003.

Račun bez sudaca

Reforma pravosuđa: Prve zakonodavne intervencije pokazale da dio sudaca te promjene smatra lošima, drugi dio dobrima, a treći dio (reklo bi se i najveći) o svemu tome nema pojma

ZAGREB, 2. siječnja – Reforma pravosuđa plaća danak običaju da ljudi na ovim prostorima vole znati kad nešto počinje, koliko će trajati i koliko će koštati neka reforma.

Zasad se zna da u prvoj proračunskoj godini reforme pravosuđa državna blagajna mora dati 2,245 milijardi kuna. Zna se da je reforma počela jednom davnom presicom ministrice pravosuđa, da je premijer Račan održao dva sastanka u Vili Prekrižje, na sjevernom zagrebačkom brežuljku, na kojima je rekao da mu je promjena stanja u sudovima prvi posao poslije autoceste Zagreb – Split.

Ne zna se koliko će reforma trajati. Problem je u tome što se krajem reforme smatra dan kad će iz sudskih ormara s pečatom pravomoćnosti otići i posljednji od 1,2 milijuna zaostalih predmeta.

No reformatorsko raspoloženje u sudovima je daleko od – raspoloženja. Već su prve zakonodavne intervencije pokazale da dio sudaca te promjene smatra lošima, drugi dio dobrima, a treći dio (reklo bi se i najveći) o svemu tome nema pojma. Umirovljeni suci pak misle da novi zakoni neće ispuniti ministričine ambicije da se smanji broj zaostalih spisa. Jer, prema tim prosudbama, sve što je dosad učinjeno u zakonima ide na ruku sucima koji i inače uredno ispunjavaju i prebacuju normu, sudovima koji su dobro organizirani i čiji predsjednici zdušno rade svoj posao i ne pojavljuju se na političkim i sličnim tribinama.

Ta konstatacija može baciti u očaj vođe sudske reforme. Zaboga, oni žele pokrenuti spore, poučiti neuke, natjerati na rad lijene, a događa im se da pogoduju samo marljivima.

Vlado Rajić