Valja vjerovati da će zadnju godinu svoga mandata vladajuća družba intenzivnije koristiti za naštimavanje predizbornih trublji negoli za efektno, užurbano dovršavanje započetih poslova

HDZ govori o izborima preokreta, predmnijevajući naknadnu mudrost i onu staru "ko bi gori, sad je doli", a koalicija računa da bi s novim produžetkom konačno dobila priliku konzumirati prve prave učinke svojih traljavih prvomandatnih promjena. U rajsko, novo doba ne treba računati ni u jednoj varijanti. Jer, još će vode proteći dok se hrvatska rijeka ne razbistri...

Praznila ih je svađama i sukobima, svjedočeći labavost koalicijskih interesnih spona koje su dva puta nepovratno pukle (odlaskom IDS-a iz šestorke u proljeće 2001., potom i HSLS-a u srpnju 2002.), a ostatak se krpao latentnom HSS-ovskom prijetnjom. No retaji partnerskoga krhkog saveza mogu se po inerciji održavati još nekoliko mjeseci, a i da se rašiju, nema velike štete. Šteta je učinjena kad se dopustilo da stranačko pogodbenjaštvo i egoizam partitokracije pojedu dragocjeno vrijeme u kojemu su se trebale provesti obećane reforme.

Još kad bi reforme, osobito one u pravosuđu, odmakle od materijalno-tehničkih i figurativnih poboljšica koje su u osnovi tek alibi za oportunističko bježanje od radikalnijeg reza u pravosudni sustav kroz čiju neučinkovitost nas svijet percipira, aktualna bi nomenklatura mogla profitirati i više negoli zaslužuje. Pogotovo, uz smanjenje nezaposlenosti. Prihvati li se k tomu i službena kandidatura Hrvatske za priključenje EU-u, koja bi se prema najavama otposlala već u veljači ove godine, moguće je da Račan i neće trebati pojas za spašavanje...

Kad premijer kaže da će vrijeme pokazati koliko je dobroga ova vlada učinila za svoga mandata, to zvuči kao signal narodu da se ne kocka svojim izbornim pravom te nedajbože pokaže palac dolje reformatorima usred velikog pospremanja kaotične, autarkične Hrvatske. Jer bio bi to valjda korak natrag, s obzirom na to da je upravo ova vlast, kako svjedoči Račan, stabilizirala gospodarstvo i makroekonomske pokazatelje. Hrvatskoj je, naime, bolje negoli to njezini građani osjećaju.

Na toj točki pregnantnog "račanizma" ova vlast gubi trku sa svojim kritičarima. Trećesiječanjska koalicija je raspolagala golemim kreditom građanskog povjerenja i međunarodne potpore, imala je snažan vjetar u jedrima, a ipak je hrvatsku nakrivljenu barku, često ploveći bez busole, ostavila u močvari. I to je njezin najveći grijeh, jer sve je radilo za nju, osim nje same. Račanova tašta sintagma "medijska Hrvatska", sugerira javnosti da naspram te, kritičarski iskrivljene, dešperatne, postoji i druga, uspješna, razvojna Hrvatska.

Jedna stoji nasuprot drugoj, prva drugu ne uvažava, mudroslovi premijer, jer joj sužava prostor. Za što? Nije li upravo u ovoj obećanoj proeuropskoj Hrvatskoj došlo do snižavanja praga tolerancije i snošljivosti? Nisu li baš u ovoj, budućnosti okrenutoj Hrvatskoj, roditelji odbijali da im djeca pohađaju nastavu u razredu s malim Romima, ili HIV-pozitivnim djevojčicama Elom i Ninom? Nije li Marko Perković Thompson, u Tuđmanovo vrijeme marginalni bojovnik iz Čavoglava, doživio vrhunac svoje zvjezdane slave pod svodom Račanove ekipe, pod kojim su i ratni zločini apsolutno relativizirani "u duhu zakona"?