Vjesnik: 10. 01. 2003.

Rađanje surogat-političara

U Hrvatskoj postoji jedna nova kasta ljudi. Razočaranih. Rezigniranih. Potencijalnih ili već djelatnih apstinenata od politike i političara. Onima koji su deset godina glasali protiv HDZ-a trebalo je manje od tri godine da otkriju kako više ne znaju za koga bi uopće glasali. Onima koji su deset godina glasali za HDZ ni ove tri godine nisu bile dovoljne da razmisle o tome jesu li tada bili u pravu

ZORAN VODOPIJA

Građani države Hrvatske su, među ostalim, prošle godine kupili 70.000 novih automobila. Ovih je dana 200.000 građana otišlo na skijanje u Austriju, Italiju ili Francusku. U božićno-novogodišnjem blagdanskom opuštanju opustošene su police stranih trgovačkih lanaca koji su opasali Zagreb i druge gradove. Je li sve to dokaz da se u Hrvatskoj prošle godine živjelo bolje nego za svih poratnih godina?

Premijer Račan i članice vladajuće koalicije koriste te podatke zajednički – iako se međusobno sve manje slažu – kao dokaz da se u Hrvatskoj živi sve bolje. Što je, jasno, zasluga sadašnje vlasti koja je tri godine predano radila na jačanju standarda građana i općem boljitku domovine.

Onima kojima navedeni argumenti nisu dovoljni serviraju se teorije da je Hrvatska vidno napredovala, ali će to građani tek osjetiti ove godine, ili se pak kritičare diskvalificira tezom da su Hrvati ionako skloni kritiziranju svega i svačega i nisu u stanju prepoznati i priznati pozitivne pomake. Radimir Čačić, jedan od rijetkih aduta vladajuće koalicije, sa svojim cestama i stanovima, čak tvrdi da bi ova vlada mogla do kraja mandata ispuniti »potpuno ili gotovo potpuno« obećanje o otvaranju 200.000 novih radnih mjesta.

Oporba na te novogodišnje argumente vlasti o boljem životu Hrvata odgovara brojkama o katastrofalnom omjeru uvoza i izvoza, o velikoj zaduženosti zemlje, o izumiranju industrije, o stečajevima i štrajkovima, o radnicima na ulici, o 400.000 nezaposlenih, o rasprodaji obiteljskog srebra ili profitabilnih državnih tvrtki...

Točni su podaci i manje-više vjerodostojni argumenti i jednih i drugih. U Hrvatskoj neki žive bolje, a neki ostaju bez posla. Za neke je ovo najbolja skijaška sezona, a neki su prvi put prešli prag pučkih kuhinja. U jednom su Hrvati i Hrvatska vrlo složni: i oni i ona žive na kredit.

U tranzicijskoj zemlji Hrvatskoj garniture koje se smjenjuju na vlasti i u opoziciji još nisu shvatile koliko su prolazne. Kad HDZ napada sadašnju vlast za stečajeve, nezaposlene i rasprodaju poduzeća, zaboravlja u kakvom joj je stanju predao državu 2000. godine. Kad se SDP hvali velikim deviznim rezervama, stabilnim tečajem i boljim standardom građana zaboravlja tko će to, kad je izvoz simboličan i nestimulativan, otplaćivati sljedećih godina.

Ono što će nerado priznati i HDZ i SDP, ili će pak krivnju za to prebacivati jedni na druge, je postojanje jedne nove kaste ljudi u Hrvatskoj. Razočaranih. Rezigniranih. Potencijalnih ili već djelatnih apstinenata od politike i političara, ovih i onih. Onima koji su deset godina glasali protiv HDZ-a trebalo je manje od tri godine da otkriju kako više ne znaju za koga bi uopće glasali. Onima koji su deset godina glasali za HDZ ni ove tri godine nisu bile dovoljne da razmisle o tome jesu li tada bili u pravu.

U zemljama razvijene i uhodane demokracije apstinencija na izborima je znak da će država ionako funkcionirati prema inerciji, bili na vlasti ovi ili oni. U tranzicijskoj zemlji Hrvatskoj sve veća apstinencija na izborima je znak da sve više ljudi misli kako ni s ovima niti s onima neće biti bitno bolje, pa je bolje okrenuti se privatnom životu, poslu i karijeri. Neki se čak drže naslova nekadašnje radijske emisije nedjeljom: »A sad, vrijeme sporta i razonode«...

Svi su hrvatski političari u izlogu najmanje deset do petnaest godina. Djelatni glasači i rezignirani apstinenti su ih sve već upoznali i prepoznali. Nova se lica teško probijaju, a ni ona previše ne obećavaju. Taj manjak vjerodostojnih ličnosti mogli bi nadomjestiti ljudi izvan politike i stranaka, palo je na pamet sindikalnom vođi Borisu Kunstu. On predlaže da se na sljedećim izborima pojave sindikati sa svojom listom.

Ostali sindikalni vođe tu su ideju, kako su izvijestile ove novine u četvrtak, uglavnom popljuvali. Ali ne i sasvim odbacili. Jedan je »ne odbacuje u potpunosti«, drugi kaže da je »zanimljiva, ali neprihvatljiva u ovom trenutku«, a trećem je to »preuranjen izlet«. Ne bi oni još sada, ali ipak se vidi da u gotovo svakom sindikalnom vođi čuči mali Lech Walensa koji je uvjeren da može bolje voditi politiku od političara.

Slične ideje o traženju pravih predstavnika onih građana koji su nezadovoljni strankama javile su se u Hrvatskoj i ranije. Recimo one o građanskim inicijativama, angažiranju nevladinih organizacija, aktiviranju civilnog društva u politici ... Kako jača civilno društvo u Hrvatskoj (a to je ipak zasluga ove vlasti) tako se rađaju i ideje o zamjenskim političarima. Parola glasi: ako nema pravih, nađimo surogat-političare.

Sklon sam shvatiti porive tih predlagača. Oni hoće ponuditi alternativu sve većoj masi rezigniranih i razočaranih politikom. Zaboravljaju, međutim, da sindikati i građanske udruge imaju određenu ulogu u društvu. Politizirani sindikati i politizirane građanske inicijative pripadaju totalitarnim društvima, od Mussolinija do Staljina, a u blažoj varijanti funkcionirali su i u bivšoj državi. Stoga, ako neki sindikalni vođa ili prvak građanske udruge misli da to može bolje, onda mora prijeći ogradu i registrirati se kao vođa neke stranke. I postati političar. I prestati biti ono prvo. Pa da ga vidimo na djelu.