Upravo otvorena sezona štrajkova – bez obzira na njihov ishod, bez obzira uspjeli li oni ili propali – ozbiljan je signal da se između radništva i vlasti širi jaz nezadovoljstva i nepovjerenja. Štrajkovi istodobno ukazuju i na nesposobnost Vlade da uspostavi komunikaciju sa sindikatima. A bez dijaloga na toj ravni nema ni reformi.

Posljednjih dana zaredali štrajkovi zapravo su generalna proba za veliki, dosad u Hrvatskoj nikad održani, generalni štrajk. Sindikati su ga najavili kao krajnji korak, ne povuče li se prema radničkim pravima nemilosrdan prijedlog izmjena Zakona o radu. Općeg štrajka sindikati se boje gotovo kao i Vlada. Za jedne i druge bit će to trenutak istine. Rizik je velik, uspjeh nije zagarantiran. Propast štrajka u osnovnim školama pokazuje da je pobunjenički potencijal oskudan. Ljudi se boje, ucijenjeni su prijetnjom da im se u štrajku provedeni dani neće platiti. Podrška parcijalnim štrajkovima dosta je skromna: prema istraživanju, urađenom za HTV, štrajk učitelja podržao je samo svaki četvrti Hrvat, liječnički nešto više od 40 posto građana. Osim toga, vladajući su krugovi uspjeli nametnuti stav da je u zemlji s tako mnogo nezaposlenih štrajk socijalno nekorektan. Kao da se oni koji imaju sreću raditi trebaju smatrati odgovornima, pa i krivima pred onima koji su bez posla. I kao da će onima koji ne rade biti bolje ako zaposleni budu čkomili. Druge slojeve stanovništva, političku klasu ili bogatune, vlast ne poziva na takvu vrstu solidariziranja.

Vlada tvrdi da od promjene zakona neće odustati, čak ni po cijenu svoga pada. To je zaista velika žrtva, jer dosad joj je vlastiti opstanak, provjereno, bio prva briga. Premijer kaže da neće popustiti jer Hrvatska ne želi i ne smije prokockati šanse za politički prodor u Europu, kao i za prodor na gospodarskom planu u regiji. Ispada da priključenje Bruxellesu i poslovni uspjeh u dosad prezrenoj regiji zavise od rezanja radničkih prava. Europska unija od Hrvatske ne traži takve žrtve. Ne traži promjenu radnog zakonodavstva, nego traži političke promjene, suradnju s Haagom, odgovarajući odnos prema manjinama, demokratizaciju. Ni prodor na regionalno tržište ne zavisi od toga hoće li se hrvatski trudbenici lakše i jeftinije otpuštati.

Premijer je u pravu kad kaže da su hrvatski radnici dosad imali mnogo više prava na papiru nego u životu. Ali nije u pravu kad to smatra valjanim razlogom za redukciju zakonskih mogućnosti. Nije se sjetio da bi, po funkciji, prvo morao osigurati njihovo provođenje. Očito je lakše mijenjati zakone nego stvarnost. Lakše je prilagoditi zakone jadnoj stvarnosti, nego poravnati stvarnost prema dobrim zakonima. Lakše je smanjiti prava, nego osigurati njihovu praktičnu zaštitu. Račan je zapravo sam sa sobom u debeloj kontradikciji: prijedlog promjene zakona polazi od stava da su hrvatski radnici prezaštićeni, iako i on osobno priznaje da je ta bajka mrtvo slovo na papiru.

Da malo više brine o socijalnoj pravdi i da pokaže malo više socijalnog obzira, Vlada bi nužne reforme sigurno lakše progurala. Lupanjem šakom o stol uspjela je, po prvi put, dovesti na okup sve sindikalne glave. Sindikati, uostalom, radi vlastitog opstanka ne mogu odšutjeti najavljeno pogoršanje položaja radnika. U generalni ih štrajk nije pametno gurati. Jer Hrvatska nije stabilna zemlja i teško je znati na što bi se takva radnička pobuna mogla okrenuti.