Nakon višemjesečnog svađanja o smjeru, brzini i kontroli privatizacije, SDP i HSS su u četvrtak javno zakopali ratnu sjekiru na tom polju. Rasprava Vlade o privatizaciji bila je relativno kratka i gotovo savršeno jednoglasna. Svi su tvrdili da je ova vlast privatizirala manje od HDZ-ove, da je to činila transparentnije, a ni strancima se nije mnogo prodalo. Svi su privatizaciji našli istu manu – premalo se tvrtki prodalo radnicima i menadžmentu. O istoj su mani – lošim upravnim i nadzornim odborima koji ne provode dobre zaključke Vlade – svi govorili i vezano za upravljanje preostalom državnom imovinom.

HSS-ov ministar Pecek našao je čak potrebnim pitati »s kim mi to i zbog čega polemiziramo«. Kao da njegova stranka s posljednjim raspravama o privatizaciji nema ama baš nikakve veze. A ima. Jer, rasprava se prošlih mjeseci ne bi rasplamsala u tolikoj mjeri da opozicija nije osjetila kako je HSS upravo tu temu odabrao za iskušavanje svoje snage u odnosu na SDP.

Bez obzira na važnost poljoprivrede HSS-u je, naime, doista trebala tema koja se tiče svakog građanina, ako je želio povećati krug potencijalnih birača. SDP mu je pak lopticu vratio upornim dokazivanjem da je on ipak glavni igrač. Na primjer, tako što nije popuštao zahtjevu HSS-a da dobije mjesto predsjednika HFP-a, koji i danas operativno, kao vršitelj dužnosti predsjednika vodi SDP-ov Krešimir Starčević.

Strasti su smirene tek kada su sudionici u raspravi shvatili da je vrag odnio šalu, jer je opozicijski tabor nametnuo raspravu o rasprodaji Hrvatske kao grijehu cijele trećesiječanjske koalicije. Iako za takve prigovore doista nema ozbiljnog argumenta, koalicijski su partneri shvatili njegovu snagu uoči izbora i složno ga demantirali. No, time nisu riješili privatizacijske probleme, poglavito u imenovanjima uprava i nadzornih odbora. A upravo su se u tom poslu sve stranke na vlasti do sada pokazale u najlošijem svjetlu. K tome, HSS je ipak ostavio odškrinuta vrata za prigovore, jer Pecek, kao Tomčićev glavni glasnogovornik u Vladi, nije slučajno primijetio da državna imovina još nije stavljena u funkciju poduzetništva te da treba više računa voditi o kvaliteti nego o brzini privatizacije.