Novi list: 25. 01. 2003.

Neće biti općeg štrajka, ni velikih promjena ZOR-a

Ako promijene Zakon o radu, Račanovim socijaldemokratima to će kratkoročno škoditi, ali dugoročno koristiti. Po drugi put u posljednjih 13 godina potvrdit će da su spremni odbaciti stare ideologije i da mogu obnašati vlast u interesu svih građana, a ne pojedinih grupa

Piše: Branko Podgornik

Generalnog štrajka, po svemu sudeći, u Hrvatskoj neće biti, jer je premijer Ivica Račan sindikate već u startu taktički nadigrao. Oni su po prvi put u neovisnoj Hrvatskoj složno najavili da će zbog Vladinog diranja u Zakon o radu organizirati u veljači opći štrajk koji bi trebao blokirati zemlju. Ali, njihova je nevolja u tome što polovica od 1,4 miljuna zaposlenih nisu članovi sindikata. Pitanje je, također, tko će od radnika ući u štrajk usmjeren protiv Vlade, a koji će neposrednu štetu zapravo napraviti nekome drugome: njihovim tvrtkama i poslodavcima.

Imajući to na umu, Račan je sindikate nadigrao kada je promjene Zakona o radu stavio na sjednicu Vlade dva tjedna prije najavljenog roka. Umjesto početkom veljače, Zakon je poslan Saboru već u četvrtak, što nesložne hrvatske sindikalce stavlja na velike muke i rađa u njima strah od vlastitih obećanja. Oni neće imati vremena na terenu pripremiti tako opsežan pothvat kao što je generalni štrajk, čak i u slučaju da su zaposleni tome skloni. Treba im više od mjesec dana za pripreme, a za to vrijeme Sabor bi već mogao izglasati novi Zakon.

Sindikate je pogodila i činjenica da im ni predsjednik Stjepan Mesić u srijedu nije dao bezuvjetnu potporu, jer nije podržao generalni štrajk, ni ostale ultimativne zahtjeve. Šef države također je podržao promjenu Zakona i uputio sindikate na dijalog i na dogovor s Vladom i poslodavcima.

Stoga je pitanje hoće li općeg štrajka uopće biti, jer bi njegov neuspjeh mogao imati katastrofalne posljedice upravo po sindikate: pokazao bi kako oni u Hrvatskoj nisu nikakav značajniji politički faktor, nego samo tigar od papira. Sve ono što prigovaraju Vladi – da je spora, neorganizirana i nesposobna – još bi se više moglo prigovoriti sindikatima.

S druge strane, čini se da premijer Ivica Račan na slučaju Zakona o radu dokazuje kako on i njegova stranka ipak znaju voditi državu. Koliko god to na prvi pogled čudno zvučalo, upravo takav drastično nepopularni potez pomoći će Račanu da se oslobodi prijeteće optužbe po kojoj će mandat potrošiti na zabavljanje čarkama u vladajućem »peterostranačkom komitetu«, umjesto da ga potroši na reforme i državničke poteze koji će Hrvatskoj otvoriti razvojnu perspektivu.

Nema nikakve sumnje da promjena Zakona o radu spada u nužne poteze koji će potaknuti zapošljavanje onih koji su danas bez posla, ali i olakšati otpuštanje prekobrojnih radnika. One koji tvrde da Zakon ne treba dirati, moglo bi se usporediti s liječnikom koji prekomjerno teškom i tromom pacijentu ne propisuje dijetu, nego mu preporučuje da miruje i nastavi jesti kao prije. Takve liječnike u medicini je teško naći, ali u politici nije.

Činjenica je da nitko u hrvatskoj politici dosad nije želio otvoreno podržati promjenu Zakona, jer se boji zamjeriti dijelu glasača, iako gotovo svi znaju da za hrvatsko gospodarstvo drugog izlaza nema. Ako više nema socijalističke države i socijalističke ekonomije, ne može više biti ni nekadašnjeg zakona o radu. Čak i neke stranke vladajuće koalicije drže se po strani, a premijer Račan stalno se žali svojim suradnicima da je takav neugodan potez zapao baš njega i SDP.

Račan vjerojatno procjenjuje da će dramatična Vladina inicijativa za smanjivanje radničkih prava najviše nevolja donijeti upravo njegovim socijaldemokratima, koje se tradicionalno smatra prirodnim i najvećim zagovornicima radnika i njiihovih prava. SDP će od toga zaista imati štetu, ali će ona biti kratkoročna, a pozitivne posljedice za zemlju i za tu stranku zasigurno će doći kasnije.

Osim radnicima, takav potez vjerojatno će teško pasti i samim članovima SDP-a, ali je Račanova prednost u tome što ima jednu od najdiscipliniranijih stranaka u državi, pa se njihovo gunđanje javno ne čuje. No, ako provedu promjenu zakona o radu, bivši komunisti u Hrvatskoj po drugi put će u posljednjih 13 godina dokazati da nisu zarobljenici prošlosti, komunističke, niti ikoje druge ideologije, već da su stranka koja se može suočiti sa izazovima današnjeg i budućeg svijeta.

Prvi put SDP je kao stranka dokazao sposobnost održanja i prilagodbe početkom devedesetih, kada je odbacio komunizam i Jugoslaviju, te prihvatio socijaldemokratsku ideologiju. Najveći dio radnika i građana, kako su pokazala istraživanja, početkom devedesetih nije glasovao za SDP, nego za HDZ koji je, očito, bolje prepoznavao znakove vremena od bivših komunista. Potkraj devedesetih godina, stvari su se preokrenule.

No, za novopečene hrvatske socijaldemokrate dodatni je problem to što je kriza bivših ideologija u svijetu devedesetih godina bila daleko dublja nego što se isprva činilo. Nije propao samo komunizam, nego su u krizu pali demokršćanstvo, socijaldemokracija i ostale ideologije, što najbolje pokazuje neizvjesna potraga za »trećim putom« u britanskoj laburističkoj stranci. Čini se da smo upravo svjedoci još jednog reformističkog loma u SDP-u, kojim ta stranka dramatično potvrđuje da je »u svjetskim trendovima«.

S druge strane, to što se SDP ne drži po svaku cijenu ni najnovije ideologije, potvrđuje da je na vlasti do kraja sazrio, jer se vlast ne može obnašati u interesu stranke, uskih ideologija i grupa, nego u dugoročnom interesu svih građana. Dakle, generalnog štrajka neće biti, Zakon o radu će se mijenjati, ali za utjehu zaposlenima – ni te promjene zasigurno neće biti velike, kao ni ostale u prošle tri godine.