Dobro su primijetili ekonomski analitičari da HSS i njegovi istaknuti pojedinci i nakon sastanka sa SDP-om na »kapaljku« izvlače sve neke nove i nove pojedinosti, gotovo pa senzacionalna otkrića, oko prodaje Sunčanog Hvara slovenskim Termama Čatež, umjesto da je već prije dva i pol tjedna sve bilo raščišćeno. A na sve to naslanja se cijeli niz političara i politikanata koji su ovu mjesec i pol dana zaglušujuću buku dodatno »kontaminirali« svojim »vizijama«, preporukama i rješenjima.

No, pustimo na stranu ekonomski dio problema Sunčanog Hvara. Politički dio u kojem snage odmjeravaju SDP i HSS, međutim, više nego drastično pokazuje ne samo početak predizborne kampanje, ma koliko primjerice u HSS-u šutjeli o tome, već najavljuje muku okončanja trenutačne koalicijske vladavine te neizvjesnost i oportunost koalicija nakon sljedećih izbora. Dakle, traži se odgovor na pitanje tko će i kako upravljati (vladati) Hrvatskom naredne četiri godine.

Nesuglasice oko privatizacije, reforme školstva, obiteljskog zakonodavstva, spomenimo samo one recentne, na kušnju su dovele svrsishodnost zajedničkog djelovanja SDP-a i HSS-a kao koalicijskih partnera. Koliko god Račan i Tomčić bili, i ostali, pragmatični, i koliko god se činilo da su njihova međusobna »zanovijetanja« prvenstveno na razini odmjeravanja snaga dviju ključnih poluga vlasti, ipak su vidljive i dublje stranačke razlike i u političkoj filozofiji i u pragmatičnom načinu rješavanja otvorenih društvenih problema.

Tu ništa na stvari ne mijenja ni suglasnost o potrebi što bržeg Hrvatskog ulaska u EU, zagovaranje pravne države i ostalih tekovina liberalne demokracije. To su standardi koje ionako prihvaćaju sve značajne i od birača masovno prihvaćene političke grupacije u razvijenim demokratskim zemljama i to je, uostalom, bila temeljna platforma koja je okupila šest raznorodnih stranaka koje su u siječnju 2000. došle na vlast.

Sada, »dan poslije«, kada je koalicija ispunila svoju primarnu zadaću (smjena vlasti, iniciranje početka reformi...) i kada sve više do izražaja dolaze razlike unutar vladajuće grupacije koje su, između ostalog, i u protekle dvije godine dovele do odlaska u opoziciju i IDS-a i HSLS-a, a koje dobrano koče nastavak reformi, nije nevažno zapitati ima li smisla na ovaj način nastaviti dalje. Odnosno, ne bi li bilo bolje da stranke što prije na izborima ponovno od građana traže mandat za provođenje svojih programa. U protivnom, kako je krenulo, krizne će se situacije u vladajućoj koaliciji javljati iz tjedna u tjedan, a pri tome će najviše patiti upravo ono što i SDP i HSS, kao i ostali, ističu kao razlog odrađivanja mandata do kraja – dovršenje reformi.

Drugo, razlike između SDP-a (»modernizam«) i HSS-a (»tradicionalizam«) otvaraju pitanje oportunosti njihove koalicije i svih sličnih koalicija koje mogu pucati po »ideološkim« šavovima poslije sljedećih izbora, kada bi još više trebalo doći do izražaja razlike u pogledima na pojedina društvena i razvojna rješenja ključna za budućnost Hrvatske. Zato bi bilo najbolje da sve značajne hrvatske stranke, i one koje aspiriraju da takve postanu, na izbore izađu samostalno ili u mini-koalicijama bliskih »malih« stranaka koje mogu strahovati za svoj prolazak u Sabor (primjerice, LS i Libra), s jasnom porukom biračima s kim bi poslije izbora željele koalirati.

Doista, poslije izbora, pod motom političke pragmatike, moguće su sve koalicijske kombinacije, pa i ona SDP-a i HDZ-a s kojom se mnogi u javnosti poigravaju. Ali za djelotvornost vlasti, jasnoću njenog djelovanja, poželjnije je da je sačinjavaju stranke koje imaju bliske poglede na društvo i načine rješavanja njegovih problema. Pa neka onda građani odluče, a stranke ih poslušaju, hoće li dati prevlast »modernistima« ili »tradicionalistima«. Tako ćemo, pošteđeni unutarkoalicijskih srazova oko »principijelnih« pitanja, bar znati na čemu smo. Pa i ako krenemo u krivom smjeru.