Argentinski kaos je – unatoč nepresušnom optimizmu Račanova kabineta – napokon zakucao i na hrvatska vrata.

Ne samo da je koalicijska vlast popucala po svim šavovima, nego je uz sve dulji niz kompanijskih i strukovnih štrajkova (metalaca, prosvjetara, liječnika), pojedinih protuprivatizacijskih javnih prosvjeda malih dioničara, općinskih vlasti i udruga s kopna i otoka, te tihih pobuna u vojsci, suočena i s općim štrajkom kojim se sindikati žele usprotiviti promjenama Zakona o radu. U čemu su slične, a u čemu još različite ta Argentina iz 2001. godine njezina najtežeg bankrota i uličnog kaosa, i Hrvatska na početku 2003., za njezinu vlast posve neizvjesne i po mnogočemu već krajnje dramatične godine?

Argentina je velika ekonomija, s najvećim potencijalima u Južnoj Americi, a Hrvatska je mala ekonomija, s liderskim šansama u jugoistočnoj Evropi. I Argentina i Hrvatska u 90-ima su prihvatile da im MMF određuje monetarnu i fiskalnu politiku, i jedna i druga su krenule u privatizaciju kao (ras)prodaju gotovo svega vrednijeg strancima. I jedna i druga su prihvatile igru MMF-a kao prethodnice globaliziranoga kapitala, te fiksirale tečajeve svojih valuta na precijenjenoj razini: Argentina je svoj pezo još 1991. vezala za američki dolar, dok je Hrvatska isto učinila s kunom, privezujući je najprije uz njemačku marku, a od početka 2000. za euro. Argentina je ekonomska sila: u proizvodnji soje i goveda četvrta u svijetu, u ponudi drva među prvih deset, u rudnim nalazištima (željeza, nafte, plina, zlata) među osam najbogatijih, a u izvozu opreme, brodova i automobila među prvih 15 u svijetu. Sve ekonomske procjene pokazuju da bi – sredi li se – mogla prerasti u jednu od pet vodećih izvoznica hrane u svijetu.

Eto, takva je Argentina potkraj 2001. doživjela ulične nerede u kojima je masa gladnih i besposlenih razbijala dućanska stakla radi pribavljanja hrane, te čas u kojem je vlast morala proglasiti moratorij na otplatu državnih dugova (od 155 milijardi dolara, najveći moratorij u svjetskoj povijesti), uz devalvaciju pezoa za 70 posto, zamrzavanje štednih depozita u bankama, novu visoku nezaposlenost (od 22 posto, kao danas u Hrvatskoj), bijeg kapitala u inozemstvo i nagli pad deviznih rezervi, pad vlasti i sl.

U času kad je unutarnji kaos dostizao klimaks, argentinski je dug bio ravan polovini BDP-a (u Hrvatskoj je danas ravan vrijednosti od 60 posto BDP-a!). Uoči kaosa Argentina je ostvarivala visoke stope rasta, čak i do sedam posto godišnje, kao što je lani Hrvatska dostigla svoj poslijeratni rekord, od plus pet posto (zahvaljujući uvozu koji je bio više nego dva puta veći od posrnula izvoza). Lani je, međutim, argentinski BDP bio manji 11 posto nego u 2001., industrijska proizvodnja manja pet posto, inflacija bila 50 posto, devizne rezerve prepolovljene, a burze u autu.

Martin Feldstein, jedan od vodećih američkih ekonomista, glavnog krivca za slom Argentine vidio je u MMF-u i u politici precijenjenog tečaja, koja je potakla enorman uvoz i rasprodaju nacionalnog bogatstva strancima. Zadnja kap u punoj čaši, za izbijanje kaosa, bilo je jačanje tečaja dolara, za koji je pezo bio čvrsto vezan u omjeru 1:1, što se u najnovijem hrvatskom slučaju događa s eurom, za koji je kuna čvrsto vezana, pa buja vanjskotrgovinski manjak i raste potreba i za novim stranim zajmovima, i za rasprodajom svega postojećeg, od Sunčana Hvara do INA-e. Nakon sloma, Argentina je pod prisilom tog općeg kaosa zaokrenula u novu ekonomsku politiku: uz poticanje domaće proizvodnje i izvoza, oživio je i državni sektor, čak i renacionalizacija, uz sve izrazitiju regionalnu razmjenu s Brazilom, Paragvajom i Urugvajom (a manje sa SAD-om i EU-om). Mora li Hrvatska ući u kaos, da bi Vlada promijenila smjer?

Nakon zbrke sa Sunčanim Hvarom i uoči privatizacije INA-e, još nije prekasno da Hrvatska izbjegne prijeteći nered širokih razmjera: jer, Vlada još može zaustaviti prodaju državne imovine i otvoriti saborsku raspravu o novom konceptu razvoja, privatizacije i razduživanja, ili – raspisati izbore.