Slobodna Dalmacija: 31. 01. 2003.

Prkos "staromodne" Europe

U transatlantskom medijskom ratu oko vjerodostojnosti globalnog vodstva, europska strategija je jačanje UN-a kao vida legalne borbe protiv američkog hegemonizma

Danko PLEVNIK

Započeo je transatlantski medijski rat oko vjerodostojnosti globalnog vodstva. Sedamdeset jednogodišnji američki ministar obrane Donald Rumsfeld nazvao je protivljenje Francuske i Njemačke ratu u Iraku stajalištem - "stare Europe". To će reći da postoji "nova Europa" sklonija SAD-u negoli ovim "osovinskim" europskim zemljama. Rumsfeld je vjerojatno mislio na bivše istočnoeuropske zemlje pozvane u NATO među kojima se naročito ističe Rumunjska koja je unatoč preporukama EU-a sklopila bilateralni ugovor s Amerikom o neizručivanju vojnika ICC-u i američki "trojanski konj" Poljska.

Grčka je na zahtjev Pariza i Berlina kao predsjedatelj EU-a, promptno iskreirala službenu lančanu reakciju podrške europskom identitetu. U tom okršaju dežurnim stereotipima koje je pokrenula Rumsfeldova izjava, vanjskopolitički se povodi, međutim, brzo pretvaraju u unutarnjopolitičke računice pa se, recimo, Kohl prisjeća kako je Amerika nakon Drugog svjetskog rata spašavala SR Njemačku i da je danas upravo Njemačka dužna bez pogovora stajati uz nju u ovoj akciji.

Volja za mir

"The Washington Times" tumači Schröderovu "bezobzirnu vanjsku politiku" tek kao želju za osvajanjem izbora u svojoj saveznoj državi, zgražajući se što se Njemačka, nakon što je tek posljednjih godina izašla "iz sjene svoje nacističke ere", odbija pridružiti civiliziranom svijetu "kao odgovorni čelnik u vanjskopolitičkim pitanjima". I prije Rumsfeldove belicističke kampanje Njemačka je pokazivala suzdržanost prema ofenzivnim ratnim akcijama koje su u suprotnosti s njenim poslijeratnim iskustvima i ustavnim opredjeljenjima. "The New York Times" je čak kritizirao američke jastrebe zbog paradoksa što prozivaju Njemačku zbog njenog pacifizma nakon što je njemački militarizam gotovo srušio svijet!?

Je li nedostatak njemačkog ratnog huškaštva ono što zapadni svijet danas čini toliko nejedinstvenim? Njemačka javnost je velikim dijelom uvjerena da je, naprotiv, Amerika ona država koja pod svaku cijenu nastoji sprječavati da UN postane "UN-ilateralna" politička sila. Americi je UN postao anakronično multilateralan i zbog toga neučinkovit, kako je to pokazala situacija na Balkanu, gdje njegove snage nisu mogle donijeti mir kao NATO-ove, pod vodstvom jedine postojeće hipersile u svijetu. Da bi razvodnila poziciju UN-a, Amerika je dugo vremena odbijala podmirivati svoje financijske obaveze, a svoj rat protiv Iraka sada zasniva na Rezoluciji 1441, čitajući je kao dužnost da ratuje i mimo odluka VS UN-a i međunarodnog prava!? Takva arbitrarna logika poziva na oprez Kinu i Rusiju, ali i vodeće europske države. Povodom 40-obljetnice Elizejskog sporazuma o prijateljstvu između Francuske i Njemačke, francuski je predsjednik Chirac 22. siječnja u paralel-interviewu sa Schröderom na TV 5 kazao da će Francuska predložiti Njemačku za stalnog člana Vijeća sigurnosti. To svrstavanje Njemačke među vječne diplomatske apostole Berlinu je sigurno atraktivnije nego bespogovorna sljedba američkog diktata koji je Bonnu uglavnom dozvoljavao bavljenje "počasnom politikom". I zajednički francusko-njemački prijedlog o reformi institucija EU-a u interesu je izgradnje međunarodnopolitički moćnijeg EU-a.

Volja za rat

Eurounijska je strategija jačanje UN-a kao vida legalne borbe protiv "legitimiteta" američkog hegemonizma. Uz stalne članice VS UN-a V. Britanije i predsjedateljice Francuske velika će potpora eurounijskim stajalištima biti i privremeno članstvo Španjolske i Njemačke. Europljani drže da je takva američka volja za ratom - posljedica euforičke neoliberalističke ideje koja nije europska. Ono što Europu čini mentalno drugačijom od Amerike su principi ravnoteže, ravnopravnosti i kritičkog mišljenja. Takva se "staromodna" Europa ne želi "pomladiti", odnosno dozvoliti američko nametanje presedana iz kojih bi se kasnije formiralo neko novo nekonsenzualno međunarodno pravo. I zato se ne radi samo o ratu protv Iraka nego o miru s dosadašnjim međunarodnopravnim poretkom. Amerikanci vjeruju da Europljani brkaju sjećanje i senilnost, jer ne mogu shvatiti da pristaju na mjerodavnost tako sklerotičnog UN-a ako Libija predsjedava njegovom Komisijom za ljudska prava, a Irak od svibnja Forumom za pregovore o razoružanju!? I Europljani i Amerikanci trebali bi izgleda zatražiti arbitražu o svom (prognostičkom) vidu.