Je li premijer progledao i naglo se osmjelio ili je čitav scenarij dogovoren s tužiteljima i Haagom? Svi su oni svojedobno proglašavani nacionalistima, desničarima, izolacionistima

Već nekoliko dana pokušavam shvatiti oko čega se zapravo svađaju većina u Vladi i HSS. Obje su ponude slovenske; dakle ne radi se o nekom "nacionalnom razlogu" (osim ako strategija nije da se prodaja odgodi, pa da se Sunčani Hvar nikome ne proda). Riječ "korupcija" dosad nisam čuo u tim raspravama; a formulacija da u cijelom postupku "ima nečeg" ili da je "nešto sporno" ne znači ništa. Još je manje jasno zašto je cijela afera toliko značajna onima koji u njoj sudjeluju. Nitko od glavnih hrvatskih političara nije Hvaranin, a nije ni profesionalno vezan za turističku industriju. Tvrtka koja se prodaje jest atraktivna, ali nije ni najveća ni najznačajnija koja se prodaje. U trenutku kad je pritisnuta da surađuje s Haaškim sudom, kad je započela svoju europsku promociju, kad nema jasnu poziciju u odnosu na europsko-američki i unutareuropski rascjep, Hrvatska troši dane i noći na rasprave o nekoliko hotela. Svima sa strane to mora izgledati nerazumno, neracionalno i nevažno.

Kako, međutim, i pored najbolje volje ne uspijevam razumjeti zašto se digla tolika prašina, ograničavam se ovdje na dva detalja koja su me u toj aferi zaintrigirala. Prvo, zašto je prodaja poduzeća uopće stvar politike, i zašto političari dovode u pitanje preporuku neutralnog stručnog tijela državne uprave (Fonda za privatizaciju) koje su sami osnovali upravo da bi dobili stručni savjet. Prodaja poduzeća jest poslovna odluka, u kojoj je jedino relevantno pitanje: tko prodavaču nudi više novca. Pritom prodavač nisu političke stranke, pa čak ni Vlada - nego hrvatski porezni obveznici. U tom je smislu stručno, politički neutralno tijelo državne uprave uvijek legitimnije od same Vlade pri odlučivanju o proračunskim prihodima i rashodima. Zato, uostalom, proračun nikad i nije samo stvar Vlade nego Sabora, gdje su zastupljene i stranke iz opozicije.

Političko upletanje u privatizaciju postavlja ozbiljno pitanje smisla nekad datog obećanja da napuštanje socijalizma znači prestanak miješanja države u poslovno odlučivanje. Istina je da se u nekim zemljama politika povezuje s biznisom i da promjena vlasti znači gotovo automatsku promjenu vodstava javnih poduzeća, a često i njihova poslovnog smjera. Primjeri iz našeg susjedstva su Italija i Makedonija. Ali, te se zemlje nisu uspjele othrvati ni korupciji, ni tzv. partitokraciji (tj. stanju u kome političke partije prisvajaju prava koja bi - po poštenju - trebala pripasti ili svim državljanima ili poreznim obveznicima). Pitanje je, dakle, bi li Hrvatska trebala krenuti njihovim smjerom.

Napokon, još jedna stvar zabrinjava i začuđuje: sklonost hrvatskih političara i medija da proizvedu atmosferu "izvanrednog stanja". Sastanci koji počinju u sedam navečer i traju do četiri ujutro možda su nužni u ratnom stanju ili situaciji teške elementarne nepogode koja traje i prijeti da izazove nove žrtve. Ali, u normalnim i stabilnim vremenima (i normalnim i stabilnim zemljama) političari nakon pet popodne idu svojim kućama, obiteljima, partnerima, prijateljima i kućnim ljubimcima. Odmore se, naspavaju, promisle malo, pa se sutradan vrate svježi i odmorni odgovornom poslu koji ih čeka. Cijela ideja radnog dana (a ne radne noći) temelji se na narodnoj poslovici da je jutro pametnije od večeri.

Povrh toga, nepoštovanje radnog vremena pokazuje i stanovitu bahatost u odnosu na one čiji posao ovisi o političarima sklonim noćnim zasjedanjima, primjerice stručne službe u Vladi, konobare, vozače, novinare i druge. Ograničeno i jasno radno vrijeme nije samo neki ugodni ritual koji se ponavlja svakog radnog dana nego i pravo za kojeg se radništvo borilo desetljećima, manje-više upravo kroz lijevo-orijentirane pokrete socijaldemokratskog i komunističkog tipa. Nije, dakle, samo stvar uljudnosti nego i prava kad se pita: nemaju li i ti vozači, tajnice, čuvari i glasnogovornici pravo da se nakon pet popodne vrate svojim obiteljima, a ne da čekaju do tri ujutro da završi rasprava o prodaji nekoliko hotela? Hoće li račun za njihov prekovremeni rad biti ispostavljen poreznim obveznicima? Ili političarima koji preferiraju noćne sjednice?