Slobodna Dalmacija: 02. 02. 2003.

POD POVEĆALOM - KAKO SE SREDSTVA POREZNIH OBVEZNIKA KORISTE KAO ZAKONITA PLJAČKA

Matešino jamstvo za propalu tvornicu

Rubik platila država. Radi se o zagrebačkom poduzeću "Rubik" d.o.o. koje je za svoj pogon u Borovu, a temeljem programa za reciklažu otpadnih guma i plastike, u srpnju 1999. godine dobilo državno jamstvo, a potpisao ga je ondašnji premijer Zlatko Mateša, za kredit u iznosu od 6.327.000 eura

Piše: Vuk ĐURIČIĆ

Jedan od načina na koji su se neki po svemu sudeći obogatili jest i državno jamstvo koje su temeljem kojekakvih projekata i(li) razvojnih programa postojećih poduzeća najčešće dobivali odabrani, a tako je uglavnom i danas.

O čemu se radi? Da bi se od domaće ili inozeme banke bez ikakva problema i nužnih osiguranja dobio kredit, a uglavnom se radi o milijunskim iznosima u eurima, dovoljno vam je, odnosno ključno vam je državno jamstvo kojim davatelju kredita, u slučaju kraha onoga tko ga traži, država jamči njegovo vraćanje. To nije neuobičajena pojava ni u visokorazvijenim zemljama, gdje se i privatnim i državnim tvrtkama daju državna jamstva, ali uz prethodne rigorozne provjere, i od države i od banke koja daje kredit, i višestruke garancije.

Međutim, kod nas je, kao i u mnogim drugim segmentima, posve druga priča. Za dobivanje državnoga jamstva ključne su veze i "podobnost", a manje je bitno hoće li se i kako kredit realizirati, hoće li ga dužnik vratiti ili će sve u konačnici, temeljem državnog jamstva, platiti država, odnosno porezni obveznici.

Anonimni dužnici

Koliko je u proteklih desetak godina izdano državnih jamstava i koliko su od toga otplatili dužnici, a koliko država, pitanja su na koja se u nesređenoj državi kakva je Hrvatska ne mogu dobiti valjani odgovori ili zbog toga što podaci nisu ažurirani ili zbog toga što se radi o "strogo povjerljivim" informacijama. Neslužbeno se govori da je državu nekontrolirano davanje jamstava već stajalo milijune eura, a da se doista radi o ogromnim iznosima možda najbolje potvrđuje podatak da je sadašnja Vlada u tri godine vladavine izdala jamstava u iznosu od petnaestak milijardi kuna.

Većina dužnika uredno vraća svoje kredite, pa onda nema ni potrebe za aktiviranjem državnog jamstva, ali ima puno i slučajeva kad se ono mora aktivirati zbog toga što su dužnici propali, odnosno otišli u stečaj pa onda država u tom slučaju o problemu zvanom državno jamstvo, koje su neki iskoristili i za bogaćenje, čitaj pljačku, rijetko govori ili raspravlja. Tragom zastupničkog pitanja koje je krajem prošle godine postavljeno u Saboru došli smo do zanimljivog slučaja koji potvrđuje naše tvrdnje.

Otpadne gume

Naime, radi se o zagrebačkom poduzeću "Rubik" d.o.o. koje je za svoj pogon u Borovu, a temeljem programa za reciklažu otpadnih guma i plastike, u srpnju 1999. godine dobilo državno jamstvo. Potpisao ga je ondašnji premijer Zlatko Mateša za kredit u iznosu od 6.327.000 eura. Kredit je odobrila austrijska Hypo banka, premda je u prvoj verziji to trebala učiniti PBZ.

Međutim, Privredna banka je, bez obzira na državno jamstvo, odbila realizaciju kredita pa je zbog toga Vlada morala mijenjati staru odluku i donijeti novu prema kojoj se državno jamstvo daje za kredit koji će biti realiziran kod Hypo banke. Za navedeni je iznos "Rubik" u svojem pogonu u Borovu, za što je od poduzeća "Borovo" otkupio jedan njegov pogon i pripadajuće mu zemljište, iz inozemstva trebao nabaviti dvije linije, za preradu, odnosno reciklažu otpadnih automobilskih guma i otpadne plastike, te ostalu opremu nužnu za početak rada.

Kako su potrošena sredstva za koja je država dala jamstvo? Na to se pitanje ne može do kraja precizno odgovoriti. Međutim, sa sigurnošću se može reći da je u prvoj fazi "Rubik" kupio liniju za reciklažu otpadnih guma. Dobavljač je bila jedna češka tvrtka, a linija je plaćena oko dva milijuna eura.

Budući da prljava industrija, kakva je zasigurno reciklaža otpadnih guma i plastike, o čemu u vrijeme davanja jamstva i ugovaranja posla nitko iz nadležnih državnih institucija nije vodio računa, troši puno električne energije, nabavljena su i dva plinska agregata, što je navodno znatno jeftiniji način proizvodnje električne energije, koja su stajala oko milijun eura. Ugovorena je i isporuka linije za preradu plastike za koju je, također češkom dobavljaču, plaćeno 1,7 milijuna eura. Ostatak kredita je potrošen za tekuće poslovanje poduzeća, obrtna sredstva, plaće radnicima i kupnju druge opreme.

I što se dogodilo? Nedugo nakon montaže linije za reciklažu otpadnih guma i pokusne proizvodnje, nastali su problemi u poslovanju zbog kojih je, odlukom zagrebačkog Trgovačkog suda koji je za to nadležan jer je sjedište poduzeća u Zagrebu, sredinom prošle godine "Rubik" odaslan u stečaj.

Državi je, sukladno jamstvu, Hypo banka ispostavila račun koji je ona u cijelosti morala podmiriti, a radi se o kreditu, manipulativnim i drugim troškovima, i pripadajućim mu kamatama, što u konačnici iznosi oko sedam milijuna eura, odnosno oko 50 milijuna kuna.

Država je navedeni iznos podmirila, ali nije ništa poduzela da se cijeli slučaj do kraja rasvijetli, da se otkrije kako su trošena kreditna sredstva i tko je za to odgovoran, da se takvi i slični slučajevi više ne bi ponovili.

A da se u slučaju "Rubik" doista radi o čudnim transakcijama, da ne kažemo pljački, potvrđuje nekoliko detalja koji su otkriveni nakon što je poduzeće otišlo u stečaj. Prvo, plaćena linija za reciklažu plastike, a vrijednost joj je oko 1,7 milijuna eura, nikada nije isporučena i ne zna se gdje je i na čije je račune završio navedeni iznos.

Drugo, u Borovu je, osim linije za reciklažu otpadnih guma koja ne radi, ostalo i "brdo" uvezenih otpadnih guma. Naime, prema nalazima inspekcije Ministarstva zaštite okoliša i prostornog uređenja, radi se o količini od oko 30.000 tona automobilskih guma, premda neki tvrde da je u pitanju i znatno veća količina, koje je "Rubik" u 2001. i 2002. godini uvezao iz Italije (najmanje 25 kontejnera svaki sa 60 tona otpadne gume), te većoj količini koja je Dunavom preko "Luke Vukovar" vjerojatno uvezena iz Austrije i Njemačke, a možda i iz Mađarske.

Prljava industrija

Ako se ima na umu da se radi o prljavoj industriji, onda se nameće zaključak da je "Rubik" ili netko drugi ustvari prilično zaradio i na uvozu guma. Naime, ispručitelj snosi troškove prijevoza i primatelju guma, ovisno o vrsti i kvaliteti, plaća između 35 i 50 eura po toni. Ako se uzme u obzir da se radi o količini od oko 30.000 tona, te da je za svaku isporučenu tonu gume prosječno plaćeno 50 eura, onda je lako izračunati da se radi i oznosu od oko 1,5 milijuna eura.

Kad se tomu pridoda plaćena, a neisporučena linija za reciklažu otpadne plastike čija je vrijednost oko 1,7 milijuna eura, onda se dolazi do zaključka da je u nečiji džep ili na račun, uz pomoć države, vjerojatno završilo oko 3 milijuna eura, odnosno više od 20 milijuna kuna.

Država se zbog navedenih transakcija ni najmanje ne uznemirava, dosad nije poduzeto ništa da se slučaj rasvijetli, poduzeće je u stečaju i mali su, bolje reći nikakvi izgledi da će, s obzirom na to da je država sukladno Zakonu o stečaju u drugom isplatnom redu, uspjeti vratiti barem dio od oko 7 milijuna eura koje je morala platiti Hypo banci. A nakon svega mora se riješiti i pitanje ekološki opasnog otpada.

Zašto je Borovo odabrano kao lokacija za prljavu industriju i kako će se riješiti "brdo" otpadnih guma? Prvo, Borovo je odabrano zbog povoljnog transporta otpadnih guma Dunavom iz Njemačke i Austrije, ali i povratka gumenih granulata koji se dobiju reciklažom otpadnih guma i koriste se u industriji za dobivanje određenih proizvoda od gume.

Za tonu gumenih granulata na europskom se tržištu, ovisno o čistoći i krupnoći, plaća od 100 do 200 eura, a koliko je gume reciklirano u pokusnoj proizvodnji i poslije ne zna se, ali je činjenica da se u Borovu i dalje nalazi "brdo" otpadnih guma koje se, po ekološkim kriterijima, o čemu očito nitko nije vodio računa, smatraju opasnim otpadom.

Hypo banka

Bolje upućeni tvrde da je najbolje rješenje prerada u granulate, za što postoje kupci, a za preuzimanje pogona zainteresirane su neka inozemna poduzeća. Navodno bi se prvo išlo s najmom, a onda vjerojatno i s njegovom prodajom.

A činjenica da se radi o pljavoj industriji koje se visokorazvijene europske zemlje nastoje riješiti izvozom u zemljama poput Hrvatske nikoga previše ne zabrinjava. Tako je bilo prije, a tako je, nažalost, i danas.

Sve u svemu, uz državnu pomoć uvezena je prljava industrija, kredit je nekontrolirano trošen, ostalo je brdo otpadnih guma, netko je očito na cijelom poslu dobro zaradio, a u konačnici sve su to "masno" platili porezni obveznici!

Što se tiče banke koja je odobrila kredit, njoj je očito jedino bilo važno da joj država vrati dug, bez obzira na to što banke u Europi, a tako bi trebalo biti i kod nas, kad daju kredite tvrtkama preko svojih mehanizama prate njihovo trošenje, naročito ako je kredit namjenski. Je li to i Hypo banka u ovom slučaju radila? A što se tiče države, ona se, što i nije neka novost, ponaša neodgovorno i rasipnički.