Slobodna Dalmacija: 03. 02. 2003.

POVODI ZAŠTO SE HRVATSKI PREMIJER SUKOBLJAVA S KOALICIJSKIM PARTNERIMA UVIJEK ZBOG SLOVENACA

Račanov "zapadni grijeh"

Premijer je ,ne pitajući nikoga, stavio potpis na predugovor koji je Slovencima omogućio suvereni izlazak do međunarodnih voda. Uslijedila je ratifikacija sporazuma o NE Krško,a sada je izbio rat u koaliciji zbog "Sunčanog Hvara". To se već može nazvati "slovenskim sindromom"

Piše: Davor IVANKOVIĆ

O aktualnom premijeru Hrvatske, Ivici Račanu može se štošta ustvrditi i misliti, no teško je za njega reći da je iracionalan. Mnogi ga, naprotiv drže za političkog pragmatika, koji sve podređuje praksi koja je korisna, naravno njemu poglavito. Takav je naš premijer na gotovo svim područjima, osim na jednom, izdvojenom i javnosti vrlo zanimljivom području - u svojem odnosu prema Sloveniji.

Nejavni pregovori

Jednostavno mora "upasti" u oči kako je njegov pristup svemu što se tiče hrvatsko-slovenskih odnosa sasvim drukčiji od njegove uobičajene političke prakse. On u tomu odnosu pokazuje - emocije, tvrdoglavost, čak snishodljivost - sve osobine koje Račan, inače, izuzetno rijetko rabi. Niti prema radništvu, niti prema Haagu, prema koalicijskim partnerima pogotovu, Račan neće rabiti onu vrstu pristupa koju rabi kada je u pitanju Slovenija!?

Sjetimo se, počelo je s apsolutnom privatizacijom i nejavnošću u pregovorima sa Slovencima oko neriješenih graničnih pitanja. Račan je, šaljući svoju izaslanicu "Slovencima na noge", ugovorio, ne konzultirajući niti partnere u vlasti, niti stranačke drugove, niti Sabor, niti stručnjake. Stavio je preko posrednika svojevrsni predpotpis na dokument koji Slovencima daje popust i omogućava im stjecanje prava na suvereni izlazak do međunarodnih voda, predavajući gotovo cjelokupnu kontrolu susjedima nad, cijelo desetljeće spornim Piranskim zaljevom (odnosno Savudrijskoj vali kako od tada Hrvati protestno nazivaju ovaj zaljev). Takav predugovor ipak nije mogao zadobiti saborsku većinu i od njega je Račan morao odustati.

Slijedilo je apsolutno neadekvatno i iracionalno inzistiranje na ratifikaciji sporazuma sa Slovencima oko NE Krško koji, ukratko, Slovencima omogućava i pravno-formalno preuzimanje zajedničke imovine u nuklearki i "zaboravlja" na višestotina milijunski dolarski dug Slovenaca prema Hrvatskoj, a na ime tri godine neisporučivanja "zajedničke" struje iz Krškog.

Srećom, Slovenci rade grešku i ne ratificiraju do danas ovakav hrvatski "poklon" u svojem Parlamentu. No, posljedica ovog čina u hrvatskom parlamentu jest - i formalni izlazak "najpartnera" Račanove koalicijske vlasti - Budišina HSLS-a iz Vlade i vlasti.

Kada su već svi politički pragmatičari, slaveći odlazak "remetilačkog čimbenika" Budiše, povjerovali kako će sada Račan nastaviti uspješan hod do kraja regularnog mandata, uslijedilo je vrlo jako "iskrenje" s novim "najpartnerom" koalicijske vlasti - Tomčićevim HSS-om. "Igrom slučaja", opet zbog - Slovenaca!?

Tomčić je, iz vrlo vjerojatno brojnih i kompleksnih razloga, javnosti zasada još prilično nedokučivih, odlučio, doslovce "zaratiti" s Račanovim SDP-om oko pitanja privatizacije i prodaje kompleksa hotela "Sunčanog Hvara".

Javnosti i Tomčiću, ovdje, najvjerojatnije nije toliko sporno što bi hvarski turistički biser otišao u vlasništvo Slovencima (Tomčićev HSS prednost bi dao "Kompasu", opet slovenskoj tvrtki), ali je, očito vrlo teško "progutati", kada se s vremenom ipak doznalo da hrvatska država mora hvarski biser prodati, jer je država, navodno, najlošiji gospodar - "Termama", koje su, gle čuda, zapravo u većinskom vlasništvu - slovenske države!?

Premda činjenice govore kako slovenska država zna racionalnije i uspješnije voditi svoja poduzeća, doista je teško "progutati" navodnu činjenicu da hrvatska država to, eto niti približno ne zna činiti. Nema tu slučajnosti. Slovenija ima vrlo jasan strategijski cilj kada "baca" oko na hrvatski turistički kompleks i hrvatske potrošače ("Mercatorovi" kompleksi).

Slovenci znaju da će ih prva faza integriranja u EU stajati vrlo mnogo, više no što će u prvo vrijeme ostvariti koristi. Stoga oni znaju da taj gubitak moraju strategijski nadomjestiti novim prihodima, a turizam ipak najbrže "okreće" novce. Budući da su slovenski turistički kapaciteti prirodno ograničeni, nove "resurse" nudi - Hrvatska i njezina obala.

Jednostavno? Pa, jest, jedino nije razvidno kako hrvatska strana ne shvaća da ćemo i mi morati proći kroz isti postupak europske "aklimatizacije", te da će i nama izvor za "krpanje" prvofaznih rupa zbog integracije biti - turizam!

Čičkove teze

Dakle, Račan, zacijelo nije iracionalan političar. Od njega bilo potencirana, bilo tolerirana politika prema Sloveniji (a da ne spominjemo ovdje već znani podatak kako samo na ime ukradene štednje i neisporučene struje Slovenija duguje Hrvatskoj već oko milijardu eura!?), međutim javnosti sliči na - neracionalnu. Sliči, stoga što s Račanova stajališta vjerojatno i nije neracionalna.

Račanova boljka, nejavnost rada i odlučivanja, ovdje dolazi do izražaja - naime, javnost nema na temelju kojih podataka zaključiti kako politika premijera prema Sloveniji ipak nije - iracionalna. Zagrebački politički kuloari ovdje nude odgovor - Račan je, kako je to u subotnjem "Jutarnjem listu" napisao politički "sveznalica" Ivan Zvonimir Čičak, navodno dužan Slovencima još iz vremena kada su, zajednički spašavali partijsku i inu imovinu, a spominje se čak i "pranje partijskog novca".

Čičak konkretno tumači financijsko-osobnu vezu koja povezuje slovensko-hrvatske socijaldemokratske aktere na relaciji slovenska država-fondovi-Terme-hrvatski fond za privatizaciju- nadzorni odbor "Sunčanog Hvara". Reakcija na ove teze još nema.

Psihoanalitičari bi, možda Račanovu vidnu "slabost" prema Slovencima pronašli i u svojevrsnom kompleksu prema slovenskim kolegama, čiji su političari, u vrijeme raspada Jugoslavije "diktirali" tempo raspada, dok je Račan ipak oprezno kaskao za inicijativama te stoga nije uspio, kao što je to uspjelo slovenskim bivšim partijskim kolegama - opstati ranih devedesetih na vlasti.

U svakom slučaju, previše je u ovoj analizi "slučajnosti" koje, upućuju da naš premijer, kada je Slovenija u pitanju, ipak pati od svojevrsnog "zapadnog grijeha" i definitivno bi analitičari mogli zaključiti da kod njega postoji "slovenski sindrom".