Vjesnik: 17. 02. 2003.

Igra mačke i miša

BRUNO LOPANDIĆ

Masovni prosvjedi širom svijeta u kojima su sudjelovali milijuni ljudi jasno su dali do znanja kako ne podržavaju Bushove namjere da vojnim sredstvima svrgne Saddama Husseina. Brojke ne idu u Georgeu W. Bushu u prilog: u prosjeku, više od šezdeset posto Europljana ne podržava napad.

U UN-ovu Vijeću sigurnosti, mjestu mnogo važnijem za konačnu odluku od ulica Londona. Pariza, Atene ili Madrida, SAD je doživio nesumnjiv poraz. Sasvim neuobičajeno za dosadašnju praksu sve tvrdnje da za vojnu intervenciju nema dovoljno dokaza naišle su na odobravanje. Što se sada treba dogoditi ?

Bez obzira na konačni ishod, za koji se tvrdi da će se na kraju ipak završiti ratom, još neko vrijeme će se voditi diplomatska igra mačke i miša. U toj igri, premda i sam Tony Blair ima problema zbog podrške Bushu, na kraju će, tvrde mnogi, »pokleknuti« i Njemačka i Francuska.

Dosadašnja rasprava i sukobi mišljenja iskristalizirali su dvije različite stvari. Nitko, naime, ne spori da se Saddamov režim uporno opire već puno desetljeće svim odredbama UN-ova Vijeća sigurnosti, da je opasan po međunarodni mir i sigurnost, te da ga stoga treba razoružati. Sasvim je druga stvar to što agresivna Bushova administracija ovoga puta jače nego ikada pokušava nametnuti svoju samovolju. Svijet je nakon 11. rujna potpuno podržao borbu protiv međunarodnog terorizma, no irački totalitarni režim zatvoren je u sebe i u Europi se ne percipira kao opasnost međunarodnoj sigurnosti. Hussein većinom maltretira vlastite građane, posebno politički nepoćudne, a kemijsko i biološko oružje isprobava na vlastitim građanima.

Zbog toga se političko-diplomatska igra mačke i miša nastavlja. UN-ovi inspektori tvrde kako nemaju dokaza da Irak posjeduje zabranjeno oružje, jer im ga Hussein, dakako, ne želi pokazati, isto kao što i Colin Powell najvjerojatnije ne želi još iznijeti istinske dokaze.

Bushova arogancija ipak je prelila čašu snošljivosti Europljana koji su pokazali da ne žele samo jednu adresu na kojoj će se o svemu odlučivati.

Ipak, kada se donese konačna odluka, sasvim je sigurno da će je poduprijeti svi uključujući i one koji su svoje stajalište odredili zbog predizborne strategije, te one koji su vještom diplomacijom dosada sponzorirali odluke UN-ova Vijeća sigurnosti o iračkoj krizi. Posljedice odluke o vojnom napadu, naime, snosit će svi.