Slobodna Dalmacija: 21. 02. 2003.

Ping-pong s "vilniusovcima"

Chirac se mora suočiti s tim da je za ponašanje "vilniusovaca" kriv i EU. Dok se SAD-u žuri da ih amerikanizira preko NATO-a, EU petlja i ne zna što bi s Istočnom Europom

Danko PLEVNIK

Nikada nisam posumnjao u kontinuitet hrvatskoga vanjskopolitičkog diletantizma, od Vlade preko Sabora, gdje ljudi dolaze preko stranačkih lista, a ne preko minule međunarodnopolitičke teorijske, analitičke ili operativne djelatnosti, do demonstranata koji vjeruju da se iz opravdanog prava na prosvjede može deducirati i dubinsko znanje same stvari. Javnosti valja služiti ne dodvoravajući joj se — što uključuje kritiku onog zelenijeg dijela društva koji traži bojkot američke robe, što podsjeća na "mudrost" Miloševićeva bojkota slovenske robe i predstavlja antiamerikanizam, a ne pacifizam.

Dalekosežna strategija prethodi događajima. Ako neka država ima svoju vanjsku i međunarodnu strategiju, onda ona ne može biti zatečena ovim ili sličnim događajem orkestrirane podrške američkoj iračkoj politici na račun EU-a.

Chiracova lekcija

Takvih će situacija biti još i one će se zaoštravati Rumsfeldovim stavovima, kome kritike već dolaze i od samih republikanaca, poput bivšeg državnog tajnika Lawrencea Eagelburgera koji njegovo zazivanje europskih podjela odbacuje kao provokaciju, ali će Hrvatska, na žalost, biti opetovano zbunjivana i od sebe i od drugih. Političari, hrvatski također, u pravilu su ljudi koji sve najbolje znaju i njima se zapravo i ne može pomoći, niti analitičku potporu uopće žele.

Ali naplata robe koju su oni kao "vilniusovci" isporučili EU-u stigla je kroz nesvakidašnje otvorenu konsternaciju francuskog predsjednika Jacquesa Chiraca, koji je održao lekciju iz minime moralie tim zemljama aspirantima za priključenje EU-u. Ne može se tražiti ruku kćeri, a istodobno govoriti da je kćerka iz susjedne obitelji pristalija za udaju i da su budući punac i punica posve dezorijentirani roditelji. Glasnogovornik State Departmenta Richard Boucher i dalje govori da je Europa an blok uz SAD, osim tih osporavajućih — (da li već i "rogue"?) zemalja — Francuske i Njemačke. To je signal da će SAD nastaviti vršiti pritisak na potpisnice "Vilniuskog dokumenta" koji nije "međunarodni dokument" i da će Hrvatska i dalje lavirati. Bez EU-a je nemoguće ući u EU, a tko bi u svoje društvo želio primiti onoga tko se oblači u američkog trojanskog konja? "Vilniusizacija" nije put za senzibiliziranje javnih mnijenja u Francuskoj i Njemačkoj glede primanja novih članica. U globalizmu svaki građanin, ne samo ovih zemalja, može vidjeti kako se koja vlada ponaša.

Zarazna etika

Iako je Chirac u pravu sveeuropskog državnika od formata, on se mora suočiti i s činjenicom da je za takvo ponašanje "vilniusovaca" kriv i sam EU. Dok se SAD-u žuri da ove države primi u NATO kako bi ih politički amerikanizirao, EU taktizira, odugovlači, petlja i iskreno ne zna što bi s Istočnom Europom. EU je i dalje bez jedinstvene vanjske politike, sporo donosi naputke o tome kako treba reagirati zemlja kandidatkinja, a kako zemlja predkandidatkinja za ulazak u EU. Federalna se prednost SAD-a nad EU-om i ogleda u neusporedivoj brzini reakcije na događaje i većom ponudom diplomatskih mrkvi. Sve se te strukturalne i političke manjkavosti konačno osvećuju EU-u. Kao što je Zapadna Europa koristila "Zwischen-Europu" kao polugu protiv Rusije i obratno, sada je želi preuzeti SAD i UK kao sredstvo za debalansiranje Zapadne Europe.

Jesu li zato krive države koje su prema Zapadnoj Europi u galopu bježale od sovjetizma, boljševizma, komunizma ili velikosrbijanskih ratova? Chirac je već kritiziran i unutar samog EU-a i od strane nekih zemalja Vilniuske skupine, koja je u međuvremenu reterirala, ali njegova poruka zaslužuje stratešku pažnju. Kao zemlja koja u pravilu ne zna što bi, ali uvijek želi biti u igri ne znajući njezina pravila, i Hrvatska je nekoliko dana uoči predaje zahtjeva za članstvo u EU-u — podržala zaključke EU-a o Iraku.

I to je nešto, jer Hrvatska ne može iščupati SAD iz njegovih teških "interpretacijskih" problema da se agresija na Irak smije atributirati kao opravdani "preventivni rat" ili pokušaja da se tom ratu doda demokratska motivacija kao da se radi o "oslobodilačkom ratu". Ali kakva je to vrsta oslobađanja koja političku slobodu obećava samo Iračanima, a ne i Kurdima? Koliko je zarazna saveznička etika Turske da kao strateška partnerica želi zaraditi preko svake mjere, ali ne i po cijenu da i Kurdi dobiju državnu slobodu? Principi traže dosljednost, a nedosljednost traži saveznike. Odabire li Hrvatska saveznike iz principa ili joj saveznici odabiru principe?