Slobodna Dalmacija: 22. 02. 2003.
EU - HRVATSKA PODNIJELA ZAHTJEV. ŠTO SAD?
EUROPA BLIŽE, H
AAG SVE DALJE?Treba li Hrvatska strepjeti od odgovora Europske komisije koji bi, u najboljem slučaju, trebao stići do kraja godine? - Mnogi hrvatski političari i analitičari upravo taj momentum proširenja smatraju idealnom prilikom da se Hrvatska priključi vlaku za 2007. godinu. Jer, vrata Unije još uvijek su otvorena i prije nego što se treskom zalupe, valja se kroz njih provući. Ili barem ugurati nogu. Europski političari smatraju pak da bi proces prilagodbe novim članicama mogao biti previše bolan i ot
ežan, što će odvratiti stare članice od bilo kakve pomisli na prinove u obiteljiPiše: Tomislav KLAUŠKI
Prvo veliko obećanje koalicijske vlasti napokon je ispunjeno: Hrvatska je podnijela službeni zahtjev za članstvo u Europskoj uniji. Svi smo odahnuli, sunce je zasjalo, Europa nam se čini bliže, a Haag sve dalje. No, je li to zaista tako? Vjerojatno nema osobe u Hrvatskoj koja misli da Ivica Račan nije trebao ovoga tjedna odnijeti zahtjev u Atenu, misleći da je prerano ili da Hrvatska još nije spremna.
Iz Bruxellesa stižu široki osmijesi, ali tek štura obećanja. Stiže suzdržana podrška hrvatskim nastojanjima, popraćena još uvijek preširokom listom uvjeta potrebnih za priključenje ujedinjenoj Europi. Intenzivna turneja premijera Račana dala je rezultata, zemlje članice EU-a većinom podržavaju hrvatska nastojanja, štoviše, smatraju da je zahtjev trebao doći već davno prije, ali...
Turska je molbu predala 1963. godine. I još nije ni pristupila pregovorima. Irska, sadašnji mezimac Europske unije, čekala je dvanaest godina za priključenje. Španjolska i Portugal bile su nešto brže. Njima je trebalo samo osam godina. Hrvatska bi trebala predati zahtjev, “zašto ne”, nitko joj to ne brani. Pitanje je samo što onda slijedi?
Treba li Hrvatska strepjeti od odgovora Europske komisije koji bi, u najboljem slučaju, trebao stići do kraja godine?
Unijina povijesna misija je okončana proširenjem na deset novih zemalja s one strane željezne zavjese. Berlinski zid je time konačno simbolički srušen, Europa je ujedinjena, ako zanemarimo jednu malu bijelu mrlju na zapadnom Balkanu. Unija je s petnaest narasla na dvadeset i pet članica, što bi se moglo pokazati velikim šokom u unutarnjem funkcioniranju. Proces donošenja odluka mogao bi biti usporen, birokracija će narasti, a financijski fondovi prelijevati se kroz puno više rupa nego dosad. Javno mnijenje zemalja Unije nije više toliko sklono proširenju, koje bi moglo destabilizirati idilično okružje šarenih kravica i mliječne čokolade.
Mnogi hrvatski političari i analitičari upravo taj momentum proširenja smatraju idealnom prilikom da se Hrvatska priključi vlaku za 2007. godinu. Jer, vrata Unije još uvijek su otvorena i prije nego što se treskom zalupe, valja se kroz njih provući. Ili barem ugurati nogu.
Europski političari ne misle baš tako. Smatraju da bi proces prilagodbe novim članicama mogao biti previše bolan i otežan, što će odvratiti stare članice od bilo kakve pomisli na prinove u obitelji. I uostalom, povijesna misija ujedinjenja Europe je završena, sad će se letvica podići.
Drugim riječima, Hrvatska će ući u Europsku uniju. Samo je pitanje kad? I pod kojim uvjetima?
Romano Prodi izrekao je nakon razgovora s Ivicom Račanom u Bruxellesu značajnu rečenicu koja se može različito shvatiti. Ono sad već čuveno “zašto ne” hrvatskoj najavi da će podnijeti zahtjev optimisti bi shvatili kao poruku da je čaša polupuna, dok pesimistima ostaje da zagledaju u drugu polovicu.
Optimisti su Prodijevu rečenicu razumjeli kao “snažnu podršku Unije hrvatskom zahtjevu”, kao želju da Hrvatska što prije podnese taj zahtjev koji Unija s nestrpljenjem iščekuje.
Pesimistima je taj lakonski odgovor zazvučao malo rogobatnije. Nešto na tragu stava da Unija nema ništa protiv hrvatskog zahtjeva.
Bez obzira na tumačenje Prodijevih riječi, činjenica je da između podrške i odsutnosti protivljenja, između optimističkog i pesimističkog stava, stoji još uvijek predebela lista uvjeta za priključenje.
Najavljujući Račanov posjet Bruxellesu prilikom kojeg je izvijestio Europsku komisiju da će Hrvatska u Ateni podnijeti zahtjev, politički krugovi Unije priznavali su koalicijskoj vlasti mnogo pozitivnih pomaka u odnosu na razdoblje Tuđmanove vladavine.
Naglašavali su da je novo vodstvo “radikalno promijenilo političko okružje, ustanovilo punu demokraciju i vladavinu prava”, ali svejedno podsjetili da zemlju na početku istinske tranzicije čekaju brojni izazovi. Prije svega, isticali su da vlast mora konsolidirati demokratske procese i osigurati dugoročnu političku i socijalnu stabilnost.
Reforme u pravosuđu podignut će efikasnost u borbi protiv korupcije i organiziranog kriminala, dok bi ekonomske mjere trebale državni deficit sa 6,5 posto BDP-a iz 2000. godine smanjiti na 1,5 posto na kraju 2003. godine.
Socijalne mjere imaju namjeru uhvatiti se u koštac s nezaposlenošću, dok je hrvatska Vlada najavila racionalizaciju socijalne skrbi i uvođenja zakonodavstva kojim bi se štitila radnička prava. U svemu tome Hrvatska je, kažu u Bruxellesu, puno učinila.
No, ima toga što nije učinila, a ti neispunjeni uvjeti uglavnom se tiču političkih, ujedno i najvažnijih kriterija. Povratak Srba teče (pre)sporo uz velike otpore na loklanim razinama, dok istovremeno jača diskriminacija na etničkoj i nacionalnoj osnovi.
No, čak i da se sve te zamjerke skinu s liste, put u EU Hrvatskoj još uvijek priječi jedan golem kamen, zvani Haag. Ministar Tonino Picula nedavno je izjavio kako je suradnja s Tribunalom doista jedina realna prepreka hrvatskom priključenju Uniji, unatoč tvrdnji da Hrvatska ispunjava više od devedeset posto haaških zahtjeva. Ostaje onih desetak posto, konkretno odbjegli general Ante Gotovina.
Poruke Bruxellesa više su nego jasne: dok se Gotovina ne uhiti, Hrvatska neće ući u Uniju. Kriterije u tom smjeru pooštrilo je nerazumljivo Račanovo kolebanje u vezi s optužnicom protiv Janka Bobetka. Umjesto da odmah zaigra na kartu generalova narušenog zdravlja, premijer se upustio u taktiziranje, stavljajući hrvatske europske nade na ozbiljnu kušnju. Račan je smirio desničarske strasti, sačuvao koaliciju, ali njegovo odbijanje pune su
radnje s Haagom još uvijek zvoni u europskim ušima. Naročito u ovom trenutku kad Hrvatska predaje zahtjev za EU, samo mjesec dana nakon slučaja Bobetko.Naravno da će se haaška letvica uporno dizati pri svakom pokušaju da se Hrvatska približi Uniji. Ako nije Bobetko, onda je Gotovina, ako nije Gotovina, onda su neke nove optužnice.
Prema riječima Jacquesa Wunenbergera, veleposlanika Europske komisije u Hrvatskoj, Hrvatska probleme s Haagom mora riješiti najkasnije do proljeća 2004. godine, kada se očekuje odgovor Unije na hrvatski zahtjev. Ako se ne uhiti Gotovina, pregovori o priključenju neće započeti. U tom vremenu, Hrvatska bi se trebala zabavljati izborima, a tada je teško očekivati da će Račan krenuti u ozbiljniju potragu za odbjeglim generalom. U pit
anju proširenja, Unija funkcionira na principu jednoglasnosti. Ako se 23 zemlje slože s hrvatskim zahtjevom, uvijek ostaje problem Velike Britanije i Nizozemske.No, Račan je iskusni taktičar. Možda u idućih godinu dana izmisli neki model kako premostiti pr
oblem Haaga. Karta ga i dalje ide, pitanje je koliko mu je još asova ostalo.Zato, unatoč euforiji zbog predaje zahtjeva za članstvo, Hrvatska doista mora strepjeti od odgovora Europske komisije. Prodi je lijepo rekao, predajte zahtjev, “zašto ne”, a na Komisiji je da ga razmotri. Lista uvjeta je poznata i Hrvatska, kao zaostali đak, mora pokazati iznimnu marljivost, mora biti odlikaš kako bi prošla u viši razred.
No, svaka čaša pelina servira se sa žlicom meda. Sjetite se samo koliko je Hrvatska bila daleko od Unije 1999. godine. Sada je već predala zahtjev. A još uvijek držimo za riječ predsjednika Mesića koji je rekao da će Hrvatska ući u EU za vrijeme njegova mandata. Prvog ili drugog, svejedno, nije ni 2010. godina tako daleko. Sjetimo se samo Turske.