Novi list: 25. 02. 2003.

Hrvatska – između Amerike i Europe

Piše: Jelena Lovrić

Moramo surađivati i s Amerikancima i s europskim partnerima – rekao je jučer predsjednik Mesić, odgovarajući na pitanje o zahtjevu Amerike da joj Hrvatska za potrebe rata protiv Iraka omogući korištenje zračnog prostora i luka. Mesićeva formula nije baš jasna: kako je moguće surađivati s dvije trenutno suprotstavljene strane i to surađivati u stvari koja se direktno tiče merituma njihova sukoba. Samo je Tito mogao sjediti istodobno na dvije stolice, ali i on velikim dijelom zahvaljujući specifičnim međunarodnim okolnostima svoga vremena.

Od premijera Račana javnost nije saznala ni toliko. Vladajuća je petorka o delikatnom problemu dugo vijećala, navodno ima jedinstven stav, ali njegovu intonaciju i usmjerenje skriva kao zmija noge. Kao da nije riječ o problemu koji bi mogao tangirati živote velikog dijela hrvatskih građana. Saznalo se tek toliko da će stav Vlade ovisiti i o tome kako će se postaviti Vijeće sigurnosti.

Amerika vjerojatno nema prijeke potrebe za korištenjem hrvatskog neba i luka. Hrvatska joj nije strateški važna. Ali ona svojim zahtjevima želi što više zemalja uvući u svoj rat. Učiniti ih sudionicima. Hrvatska nema petlje izravno odbiti američke želje, iako bi takva odluka slijedila iz većinskog raspoloženja javnosti. Austrija ih je otklonila, zemlje na istoku Europe glatko su pristale. Srećom, Hrvatska ovoga puta nije pohitala s podrškom Bushovim ratnim planovima, kako je to učinila potpisujući Vilniusku izjavu. Sada svoje držanje uvjetuje. Mesić kaže da Hrvatska traži da UN stoji iza svake akcije kontra Iraka. Račan ističe da se prije odgovora Americi mora konsultirati s europskim partnerima.

S aspiracijama da joj se što prije otvore vrata Europske unije Hrvatska svoj stav, logično, mora usuglasiti s onima na čije društvo reflektira. Također radi vlastitog dostojanstva ne može dopustiti da se bilo tko prema njoj ponaša kao da je, što bi rekao Budiša, svjetska pudlica. Hrvatska jeste mala, ali mora štiti vlastiti integritet. No to nisu jedini razlozi zbog kojih je nužan oprez. Zbog svoje, makar i posredne umiješanosti u antiirački rat Hrvatska bi mogla postati metom terorizma. A dovoljna je jedna takva akcija da pokvari sve velike planove o turističkoj žetvi, koja je Hrvatskoj uvjet preživljavanja. Špekulacije da bi američka intervencija u Iraku mogla uvećati broj turista na Jadranu vrlo su proizvoljne.

Nisu posve nevažni ni principijelni razlozi. Naime, kako reče Ivo Banac, prave potrebe za vojnom intervencijom u Iraku nema, jer je Sadamov režim već pod kontrolom. I uglavnom su mu već povađeni zubi. Iscrpljen ratovima i sankcijama, nema izgleda da on danas pokrene neku kataklizmičku akciju, zbog kakvih Amerika, navodno, preventivno pokreće rat. Svjetsko je javno mnijenje, dapače, sve više uvjereno da je po svjetski mir američki predsjednik Bush opasniji od Sadama. O tome jučer izvještava i The Washington Post. I u tom pogledu nema velike razlike između javnosti zemalja koje podržavaju američku politiku i onih koje joj se protive. Tako je, primjerice, nedavno istraživanje pokazalo da 53 posto Nijemaca Ameriku smatra većom opasnošću od Iraka. (Za Irak se odlučilo samo 28 posto). Većina Britanaca također Irak ne drži najvećom prijetnjom svjetskom miru, svaki treći tvrdi da je Amerika opasnija. Na antiratnim demonstracijama u Zagrebu isti je stav izražen transparentima i povicima: »Bushu Sadame!«.