Vjesnik: 06. 03. 2003.

»Kad bi se sud uključio u javnu raspravu o svakoj odluci, imali bismo Divlji zapad«

Prema Zakonu o sigurnosnim službama, tzv. slučaj Gotovina svrstava se u sektor državne tajne, što znači da podatke o njemu mogu dati samo Saboru / Žao mi je da su novine pokrenule još jedan oblik pritiska na Vrhovni sud kako bi zadovoljile svoje nakladne apetite, ne vodeći pritom računa o autoritetu Vrhovnoga suda / Ni jedan sudac, pa onda ni onaj u Vrhovnom sudu, ne može unaprijed donositi nikakve stavove o predmetima, koliko god oni općenito bili postavljeni. Ako netko u Vrhovnom sudu želi sudjelovati u tim načelnim raspravama, on to može, ali onda to čini u svoje ime, a ne u ime Suda, kaže Crnić

ZAGREB, 5. ožujka - »Vrhovni sud ne sklanja se iza autoriteta Sabora u "slučaju Gotovina". Jednostavno, dovedeni smo, napisima u novinama, u situaciju da se moramo braniti od tvrdnji za koje ne znamo odakle izviru. Vi dobro znate što je sadržaj Zakona o sigurnosnim službama. A u tom zakonu piše da se tzv. slučaj Gotovina svrstava u sektor državne tajne. Sve što je u vezi s tim, a što kao predsjednik Vrhovnog suda mogu izjaviti ulazi u sektor državne tajne. To znači da podatke o cijelom slučaju mogu dati samo Saboru. Žao mi je da su novine pokrenule još jedan oblik pritiska na Vrhovni sud kako bi zadovoljile svoje nakladne apetite, ne vodeći pritom računa o autoritetu Vrhovnoga suda«.

Tom izjavom predsjednika Vrhovnog suda Ivice Crnića završio je u srijedu razgovor prvog čovjeka hrvatskog pravosuđa za Vjesnik. Naravno da je teška optužba na račun Vrhovnog suda morala biti tema, jer predsjednik Crnić je dugo daleko od medija i službenih nastupa u njima.

»Slučaj Gotovina« dogodio vam se neposredno nakon »slučaja Pavić«. U javnosti je stvoren dojam da se i taj incident dogodio u kontekstu »mekanog« hrvatskog pravosuđa koje dopušta kriminalcima da rade što hoće.

- Ne može se tako postavljati stvari. Nema ni mekanog ni tvrdog stava Vrhovnog suda. Javnost sve te slučajeve može doživljavati po svom izboru, ali dopustite da ja kao predsjednik Vrhovnog suda ni jedan od tih slučajeva ne mogu komentirati.

No javnost je itekako zainteresirana za stav najvišeg sudišta u Hrvatskoj.

- Da, ali sudac je taj koji donosi odluku, sudac je taj koji presuđuje u svakom konkretnom slučaju. Zašto me ne pitate za slučajeve u kojima oni koji su dobili pozitivnu presudu šute i ne traže nikakav posebni komentar te sudske odluke? Naravno, kod nas se s ocjenom pravosuđa pa onda i Vrhovnog suda najčešće javljaju oni koji postupak izgube.

Zar vam ne smeta što se u takvim slučajevima krivnja svaljuje na suca pojedinca? Zar nije Vrhovni sud taj koji će ga svojim čvrstim stavom osloboditi »krivnje«?

- Pravo javnosti je da ima taj osjećaj, da smije kritizirati sudske odluke, ali Vrhovni sud, po Ustavu i zakonu, shvaća da je sudac pojedinac jedini koji u konkretnom predmetu smije donositi odluku. Kad bi se dopustilo da se sud uključi u javnu raspravu o svakoj pojedinačnoj odluci, onda nam sudova i ne treba. Imat ćemo Divlji zapad i sve ono što njegova pravila donose. Sa sudovima je slično kao i s demokracijom: ona nikad nije savršena, ali je najbolja koju imamo. Javnost sudačkog rada vrlo je bitna, ona upozorava na suce, na točke naših pogrešaka. No, u slučajevima o kojima razgovaramo o tome nije riječ.

Velike su se kritike čule na račun presuda u slučajevima Lora, Remetinec, Bagarićeva ubojstva. Činjenica da su optuženici oslobođeni optužbe za ratni zločin, za organizirani kriminal, a za ubojstvo je samo jedan optuženi dobio tri godine zatvora, shvaća se kao sudski postupak kojim su kriminalcima dana krila.

- Neću komentirati te odluke. Odavno postoji spoznaja da suci u Hrvatskoj moraju akceptirati stanje u društvu, raspoloženje građana i činjenicu da su oči javnosti uprte u njih. Posebno u kaznenim slučajevima. Od njih se očekuje da reagiraju na tu pažnju i pojave koje bi mogle ugroziti sudački status.

A kakva je reakcija Vrhovnog suda? Meni se čini nikakva.

- Vrhovni sud itekako budno prati zbivanja u Hrvatskoj, ali ne može prijeći granicu osobne odgovornosti svakog suca pojedinca da u trenutku presude procijeni kaznu koju on smatra primjerenom nakon provedene glavne rasprave.

Nije li striktno pridržavanje pravila sub iudice zapravo izbjegavanje Vrhovnog suda da izrazi svoj stav u teškim predmetima?

- Vrhovni sud će svoj stav izraziti u žalbenom postupku. I ništa više i ništa manje od toga.

Čak i ako sudovanja traju toliko dugo?

- Ni to nije cijena da bismo u Vrhovnom sudu prešli zakonsku granicu.

Zašto onda u nekim predmetima, »slučaj Orešković«, »slučaj Riječka banka«, postoji stalni strah da će isteći zakonski rokovi za pritvor, odnosno podizanje optužnice, ako je sve to tako?

- Vrhovni sud ne može ni u jednom prvostupanjskom postupku reagirati na način na koji vi to od njega tražite.

Zašto se nakon toliko godina još uvijek ne zna stav Vrhovnog suda o sposobnosti hrvatskih sudova da procesuiraju ratne zločine?

- Vrhovni sud nema mogućnost da taj stav iskaže, jer nismo pozvani davati upute ni na teoretskoj ni na praktičnoj ravni. Naime, svaka bi od tih uputa značila naše izravno miješanje u konkretan slučaj.

Zašto se u Vrhovnom sudu smatra lošim da nekolicina sudaca, posebno kaznenog odjela, u javnosti nastupi s čvrstim stavom o organiziranom kriminalu, ratnim zločinima, privrednom kriminalu i drugim predmetima, da bi se znalo u kojoj će mjeri hrvatsko vrhovno sudište poštivati prvostupanjske odluke, naravno, na načelnoj razini?

- Ni jedan sudac, pa onda ni onaj u Vrhovnom sudu, ne može unaprijed donositi nikakve stavove o predmetima, koliko god oni općenito bili postavljeni. Svaki sudac u Hrvatskoj ima svoju slobodu odlučivanja. Ako netko u Vrhovnom sudu želi sudjelovati u tim načelnim raspravama, on to može, ali onda to čini u svoje ime, a ne u ime Suda. Suci Vrhovnog suda ne mogu slati nikakve upute o suđenju sucima nižih sudačkih rangova, ne mogu utjecati na to kako će voditi i odlučivati u konkretnom predmetu, najmanje mogu komentirati svaki pojedini slučaj.

Međutim, što Vrhovni sud zna o posljedicama uvjerenja koje u javnosti vlada, da će se i najokorjeliji kriminalac »već nekako izvući«?

- Vrhovni sud može odlučivati samo na temelju dokaza koji se podnose u žalbenom postupku. Da biste me bolje razumjeli, navest ću i nekoliko novinarskih primjera. Jedan od njih je u postupcima za naknadu štete. Ako sud kaže novinaru, glavnom uredniku i nakladniku da ne mora platiti štetu u konkretnoj parnici, te će novine i taj novinar pohvaliti pravosuđe kao instituciju koja štiti slobodu javne riječi. Ako sud procijeni suprotno, pa od novinara ili nakladnika zatraži isplatu određene svote, tad se to u javnosti tumači kao napad na slobodu tiska, kao loše, često i korumpirano pravosuđe.

»Netko želi da suci u ovoj državi budu dežurni krivci«

Zašto su hrvatski sudovi lani zaostali u rješavanju predmeta za novih 100.000 spisa?

- Moji podaci govore daleko preciznije o stanju u pravosuđu od vaših pitanja. Velika većina sudaca ispunjava tzv. okvirna mjerila. A tamo gdje to ne uspijeva, pitanje je uglavnom objektivnih razloga zašto to ne čini. Većinom zato što je dobivao predmete posebne složenosti, zato što je pred sobom imao grupu optuženika i zato što u njegovom sudu nije napravljena ravnomjerna raspodjela novih predmeta. Da bi se izbjegla ta situacija, opća sjednica Vrhovnog suda prije godinu dana tražila je izmjenu Zakona o sudovima kako bi se te objektivne okolnosti sudačkih zaostataka dokinule. Dosad Vrhovni sud od Ministarstva pravosuđa i parlamenta nije dobio odgovor zašto je njegova inicijativa propala.

Tražili smo, nadalje, da se predmeti s preopterećenih sudova premjeste na one koji nemaju toliki priljev. Naravno, naišli smo na problem troškova. Zašto bi netko iz Zagreba za svoj slučaj išao u Veliku Goricu ili Zlatar, kad je to za njega trošak koji mu nitko neće nadoknaditi? Plus troškovi odvjetnika.

Predložili smo, nadalje, da se predmeti u kojima je tužena Republika Hrvatska ne rješavaju u Zagrebu samo zato što je mjesna nadležnost sudova vezana uz ministarstva koja su u tim slučajevima stranka u postupku. Naš je prijedlog bio da se građanin tužitelj ili tuženi s državom parniči u mjestu svog stanovanja. Tako bi otpao pritisak na zagrebačke sudove. Ni ta inicijativa nije imala nikakva odjeka.

Predlagali smo i mogućnost veće pokretljivosti sudaca, da mogu, umjesto u svom, suditi i nekom drugom sudu. I kakav nam je problem nastao? Uz pravo na 123 kune dnevnice i neplaćeni smještaj, takav sudac ne prihvaća odlaziti kao ispomoć u neko drugo sudište.

Vrhovni sud je tražio od sudaca u Hrvatskoj da svoj posao obavljaju po prioritetima: najprije stari predmeti, a onda slučajevi iz sporova o radnom pravu, uzdržavanju i ovrhama. Može li se sudac držati tog naputka? Ne može. Jer neki predmeti bez veze dolaze pred sudove. Na primjer, neplaćene komunalije.

Drugi veliki problem su ovrhe. Ovrhe, i brojnost tih predmeta, pokazuju da se ne poštuje pravomoćna sudska presuda. Ne želimo da se provođenje sudskih presuda prepusti javnim bilježnicima u ovoj društvenoj fazi. Želimo da se dugovi plate tako da se pljenidba stvari više ne provodi na način da zaplijenjena stvar ostaje i dalje dužniku u posjedu. Predlažemo da sud vodi ovrhe, ali tako da se one događaju u 21 općinskom sudu u Hrvatskoj, dakle u sudovima koji su u sjedištima županijskih sudišta. Želimo da ti posebni ovršni odjeli imaju zaposlenike u službenim odorama sa službenim iskaznicama i posebnim oznakama na službenim vozilima. Pa kad oni zaplijene neki predmet u vrijednosti neplaćenoga duga, da se taj predmet izuzme iz posjeda građana i kasnije proda na javnoj dražbi organiziranoj u nabrojenim sudovima.

Vlado Rajić