Večernji list: 06. 03. 2003.
DR. LUIGI CONDORELLI, PROFESOR MEĐUNARODNOG PRAVA
Krene li Amerika sama, bit će to kraj UN-a
Što će biti sa sustavom UN-a, s ukupnim međunarodnim poretkom koji počiva na formalnoj jednakosti svih država odluče li se SAD i Velika Britanija na intervenciju protiv Iraka bez ovlasti Vijeća sigurnosti? Ulog su u toj igri kredibilitet i budućnost UN-a, objašnjava Luigi Condorelli, profesor međunaro
dnog prava na sveučilištima u Firenci i Ženevi, jedan od najcjenjenijih stručnjaka za međunarodno humanitarno pravo u svijetu.Daje li rezolucija 1441 SAD-u i saveznicama ovlasti za intervenciju u Iraku?
Ne daje. Čita li se tekst te rezolucije, vidi se da je ona kompromis. U njoj postoje različiti elementi, pa i oni kojima je SAD želio poduprijeti pozivanje na rezolucije iz 1991. godine, prema kojima su države ovlaštene upotrijebiti sva sredstva koja su nužna kako bi se osiguralo da Irak poštuje t
e rezolucije. Danas se SAD i Velika Britanija pozivaju upravo na te rezolucije iz 1991. godine tvrdeći da ovlasti koje su uz pomoć njih dane vrijede i danas. No i sama rezolucija 1441 suprotna je takvim tumačenjima. Doduše, s jedne strane kaže da Irak krši prijašnje rezolucije, ali i kaže da će to biti podvrgnuto inspekciji, inspektori će nalaz predočiti Vijeću sigurnosti, koje će ga ispitati.Dakle, prema proceduri, treba pričekati novi nalaz Blixove inspekcije?
Točno. Vijeće sigurnosti treba ispitati taj nalaz i jedino ono može i mora odlučiti treba li prema Iraku primijeniti mjere iz sedmog, ratnog poglavlja Povelje UN-a. A i te mjere mogu biti i ekonomske i političke, ne moraju biti nužno primjena sile. Primjena sile posljednje je sredstvo.
Moguće je, čak vrlo vjerojatno, da SAD počne intervenciju bez nove rezolucije Vijeća sigurnosti. Koje to posljedice može imati za međunarodni poredak i UN?
Teško je o tome unaprijed govoriti. No jasno je da smo u razdoblju u kojem, nakon raspada Istočnog bloka, postoji samo jedna velika sila koja pokušava svim sredstvima uspostaviti moć iznad pravila koja su predviđena Poveljom UN-a. Pokušavala je to putem krize na Kosovu, krize u Afganistanu i napokon sada putem iračke krize. Supersila nastoji pokazati da Povelja UN-a ne ograničava njezinu mogućnost unilateralnog djelovanja. U igri je sada potpuni gubitak kredibiliteta UN-a.
Može li to voditi prema cijepanju UN-a na dva sustava, jedan američki, stvoren od država koje podupiru američku akciju, među kojima su i Italija i Hrvatska, i na drugi, koji čine oni koji joj se protive?
Situacija ipak nije tako jasna. Države u različitoj mjeri podupiru SAD. Primjerice Italija, kao što je to često slučaj, kormilari malo na američku stranu, ali uz mnogo opreza, dat će logističku potporu, ali bez izravna angažmana, što je posve drukčije od, primjerice, britanske pozicije. No ako gledate europske dokumente, oni ne govore primarno o američkoj potpori, već o potrebi da se dovrši inspekcija. Situacija će biti jasnija nakon što i ako SAD donese odluku da ide u intervenciju bez odluke Vijeća sigurnosti. U tom slučaju postoji opasnost da UN počne vrijediti samo za neke države, a ne za druge poput SAD-a, da međunarodno pravo ne obvezuje.
Kakve posljedice takva intervencija može imati za EU s obzirom na različite stavove članica?
Sada još ne postoji situaciju u kojoj se izravno upotrebljava sila, ali postoji prijetnja uporabe sile: 250.000 vojnika je oko Iraka, razmješteno je oružje, postoji određen broj zemalja koje pokazuju mišiće i najavljuju da će krenuti. Taj je pritisak postigao značajne efekte. Primjerice, Irak je dopustio rad inspektorima, počeo je uništavati rakete. Čak i države poput Francuske, koje prednjače u opoziciji intervenciji bez odobrenja VS-a, priznaju kako je ta prijetnja silom dala vrlo pozitivne rezultate.
Vjerujete li da je američki interes uistinu uništavanje i sprečavanje širenja oružja za masovno uništenje?
Ima svakako mnogo interesa, ekonomskih, naftnih, političkih. No nema ih samo SAD nego i druge države. Ti su interesi legitimni, no sustav UN-a traži da se oni kanaliziraju putem određene procedure i mehanizama u skladu s međunarodnim pravom.
To je bit uloge UN-a: osigurati da se međunarodna politička igra vodi prema pravilima. I ta su pravila dragocjena jer su osnova za koegzistiranje država u današnjem svijetu.
Ne bude li SAD poštovao ta pravila, znači li to da ćemo imati i dva međunarodna prava?
To je zaista opasnost, da sustav koji danas imamo bude uništen u korist nekog drugog, za koji još ne znamo kakav će biti. U igri je, zapravo, budućnost UN-a, hoće li on moći operativno funkcionirati ili ne.
Što to znači za male države poput, primjerice, Hrvatske, koje su, barem formalno, bile zaštićene jednakim pravom za sve države?
Upravo to jest problem. Pravo u načelu ne služi tomu da bi zaštitilo najjačega, već da bi zaštitilo najslabijega. Međunarodno pravo koje se razvilo nakon Drugoga svjetskog rata putem sustava UN-a zasnovano je na jednakosti suverenih država. Ako se taj mehanizam, koji je, valja priznati, često funkcionirao loše, sruši i ako se to dogodi zato što jedna jaka država poželi da je međunarodni sustav ne sputava u izražavanju vlastite moći, nema nikakvih jamstava prava za najmanje.
U ratu u Iraku očekuje se mnogo civilnih žrtava. Smatrate li da su Ževenske konvencije prikladan okvir za određivanje što je dopušteno ratno djelovanje, a što zločin?
To je kompleksno i delikatno pitanje. Postoje inicijative da se Ženevske konvencije prilagode suvremenim ratovima. No rat protiv Iraka bit će rat u kojem su i s jedne i s druge strane države te bi za njega, bez sumnje, trebale vrijediti Ženevske konvencije.
Tko može suditi za eventualne zločine počinjene u tom ratu?
Ni SAD ni Irak nisu potpisnice Statuta stalnog međunarodnog kaznenog suda. Dakle, iako je Statut na snazi, za taj rat njegova procedura ne vrijedi i mjerodavnost za suđenje zločina pripada isključivo nacionalnim sudovima.
VIŠNJA STAREŠINA