Vjesnik: 07. 03. 2003.

Tko je generalu »javio« da može pobjeći

Optuženi je general postao državna tajna, a teret cijeloga slučaja preseljen je na Vrhovni sud, Državno odvjetništvo i policiju / Medijski proboj u osjetljiv sustav sigurnosnih aktivnosti izazvao je dojam da predsjednik Vrhovnog suda i glavni državni odvjetnik nešto kriju od javnosti

ZAGREB, 6. ožujka – Pravna struka podržala je odluku predsjednika Vrhovnog suda Ivice Crnića da odbije bilo kakvo izjašnjavanje na upit je li Vrhovni sud odbio zahtjev za prisluškivanje telefona osoba koje imaju bilo kakav privatni razlog da s odbjeglim haaškim optuženikom Gotovinom budu u osobnom kontaktu. Slično će se postaviti i prema odbijanju Mladena Bajića, glavnog državnog odvjetnika, kojemu je postavljeno isto pitanje, s obzirom na ovlasti službe koju vodi.

Mračno bi bilo reći da je pojačana aktivnost na otkrivanju i uhićenju optuženog Ante Gotovine, zbog čega Hrvatska trpi teške diplomatske i političke posljedice, izazvala i upad medija u područje državnih tajni. Ali...

Već je u odgovoru na agencijski upit Ivica Crnić vrlo precizno odgovorio da je to tema o kojoj ne može razgovarati. Njegovo »ni potvrditi, ni opovrći« shvaćeno je kao izbjegavanje odgovora. Tri dana kasnije istu je sudbinu doživio i Mladen Bajić. I njegov odgovor predstavljen je kao »da, mi smo odbili prisluškivanje telefona s kojih se kontaktira s Gotovinom«.

Priča s početka ožujka vraća pažnju na vrijeme u kojem je, 2001. godine, Hrvatskoj upućena optužnica protiv Ante Gotovine. Budući da je vrlo uzak put informacija između haaških sudbenih tijela i ovlaštenih tijela hrvatske države, curenje informacija se lociralo na jedno mjesto, na jednog čovjeka – dr. Gorana Granića. Priča o eventualnoj Granićevoj odgovornosti za obavijest Gotovini da je stigla optužnica protiv njega, kako bi on mogao pobjeći, previše je nategnuta da bi mogla proći. Ali, u najnovijim okolnostima ostaje rezervnom opcijom za europsku diplomaciju koja se, nakon hrvatske europske aplikacije, ponovno uključila u pojačani nadzor nad Hrvatskom.

Međutim, »optužba« da je netko s hrvatske strane probio vijest o optužnici ne vodi računa o činjenici da i hrvatski novinari iz svojih haaških izvora mogu dobiti istu, strogo čuvanu informaciju. Očito, igra je postavljena tako da za sve budu kriva »hrvatska tijela«, što bi se vrlo skoro moglo postaviti i kao službeno haaško tumačenje zašto Gotovine još nema pred sudom.

U tom kontekstu je sasvim jasan članak 78. Zakona o sigurnosnim službama. »Od predsjednika Vrhovnog suda (Sabor može) zatražiti informaciju o poduzetim mjerama tajnog prikupljanja prema određenim osobama«.

Zakon o sigurnosnim službama podrazumijeva nadležnost suca Vrhovnoga suda. On je taj koji prosuđuje mjere koje prema osumnjičeniku (optuženiku) treba provesti.

U zakonu, na primjer, o Uskoku, suci o postupovnim pitanjima odlučuju u vijeću trojice. Zašto je sigurnosna dimenzija ostavljena jednom sucu, a »uskočka« barem trojici sudaca? Očito, zakonodavac je u prvom zaboravio na drugi slučaj, pa se dogodilo da u važnijim predmetima državne sigurnosti mora odlučivati jedan sudac, za razliku od predmeta Uskoka gdje odluku o tome donose trojica sudaca.

Što su u tim okolnostima mogli učiniti Crnić i Bajić? Obojica pravosudnih dužnosnika vrhunskog ranga ponudili su medijskim sugovornicima varijantu »neću lagati« (znači zahtjev za prisluškivanje je podnesen), »ali o tome ne smijem govoriti« (riječ je o državnoj tajni).

I što sad? Obojica pravosudnih dužnosnika prešućuju medijima informacije, makar je riječ o klasičnoj poruci Gotovini i njegovima da paze s kojih se telefona javljaju. Dakle, opet je netko u Hrvatskoj, prema mišljenju Haaga, ponudio odbjeglom generalu varijantu izvlačenja, zaštite, pa makar i nezakonite.

Ovakvim otkrivanjem državnih tajni narušava se sigurnost u zemlji. Jer, naplata tih »probijanja« neće doći na račun Gotovine i njegovih savjetnika.

Državne službe priznaju da se u posljednje vrijeme pojačao rad na otkrivanju i eventualnom uhićenju umirovljenog generala Gotovine. Ali, što god da se napravi, pada u vodu, jer odnekud cure bitne informacije koje haaškom optuženiku omogućavaju da otkrije kamo treba otići i gdje se skriti dok potraga ne prođe. Politički, Gotovina i njegova pravno-politička potpora igraju na katarzu bijega i uopće ih ne zanima činjenica da »ostatak« Hrvatske plaća cijenu toga bijega.

Zasad, tu cijenu plaćaju Crnić i Bajić. I to samo zato što se pridržavaju hrvatskih zakona.

Vlado Rajić