Vjesnik: 15. 03. 2003.

Pouke jednog pucnja

VESNA FABRIS PERUNIČIĆ

Pametan uči na vlastitim greškama, a mudar na tuđima. Nažalost, povijest civilizacije dokazuje da se ova mudrost može primijeniti na malo ljudi i na još manje država. Iz toga slijedi da će najveći dio ocjena, analiza, zaključaka i savjeta laika i stručnjaka nakon ubojstva srbijanskog premijera Zorana Đinđića ostati izrečen i ispisan uzalud.

Već se u bližoj povijesti, od Kennedyja preko Indire Gandhi do Olofa Palmea, dalo vidjeti da jedan događaj može biti prekretnica sam po sebi, ali da je borba protiv kriminala, od onoga zločinačkog do političkog, dugotrajan proces koji zadire u sve pore društva.

Ratni kriminal, koji je u prošlom desetljeću uhvatio duboke korijene, nemoguće je iskorijeniti preko noći. Posao je to s kojim se mlade države na prostoru nekadašnje Jugoslavije ne mogu boriti same. Razlog tomu leži u činjenici da kriminal ne poznaje nacije ni granice te da se, prema zakonu spojenih posuda, prelijeva na plodno tlo nedovoljno demokratiziranih društava u kojima ne vladaju zakoni nego ljudi, običaji i profit.

Ako je točno da su najveći materijalni kapital srbijanski kriminalci stekli iz poslova s drogom (iz šverca prosječno 100 kilograma heroina mjesečno), a da su u mladosti »intelektualni« kapital stjecali na iskustvom bogatim europskim tržištima, onda je logično očekivati pomoć međunarodne zajednice u njihovu suzbijanju i eliminaciji. Nije to pitanje velikodušne pomoći, nego pitanje moralnog opstanka.

Nije nepoznato da je Zoran Đinđić u određenom trenutku preuzimanja vlasti bio prisiljen osloniti se i na ljude sumnjive prošlosti i profila, ali svejedno nije bilo dovoljno razumijevanja i političke pameti da ih se na vrijeme sankcionira, svakako prije nego što im se apetiti počnu zadovoljavati preko leševa. Tko je to previdio, omalovažio i zanemario?

Usporedne strukture vlasti, koje takve kriminalne skupine uspješno instaliraju, često su čvršće i kvalitetnije od onih »civilnih«, koje biraju građani izlazeći na izbore. Kakav to oprtunizam tjera vlast da se s tim ne suoči? Dokad će kriminal biti (i međudržavno) organiziran, a njegovi protivnici neorganizirani?