Slobodna Dalmacija: 20. 03. 2003.

NAJVEĆI PROBLEM S KOJIM ĆE SE AMERIKANCI SUOČITI BIT ĆE SAČUVATI INFRASTRUKTURUIRAKA, A PRITOM SLOMITI SVAKI OTPOR

Rat kakav još nije viđen

Piše: Martin Špegelj

Rat samo što nije počeo!

Moguće je, dok ovo pišem, da su poletjele desetine tisuća razarajućih projektila na različite ciljeve u Iraku. Ipak je veća vjerojatnost da će se to dogoditi za dva-tri dana, možda i koji dan više. Radi se o potrebi zadržavanja dosad neviđenog psihološkog udara, koji već sada razara strukturu Iraka, ali je nenadano djelovao na političku i državnu strukturu gotovo cijeloga svijeta. Posvuda je velika pometnja. Nema sumnje da je to, u okviru opće strategije SAD-a, bilo i predviđeno. Učinkovitost te vrste djelovanja vidljiva je i sada, ali pravi njezin učinak vidjet će se u prvoj fazi rata. Destabilizacija Iraka i slamanje volje za otporom sigurno će dati značajne rezultate.

Već ovo "igranje" s vremenom (razni rokovi i ultimatumi) je vrlo važan dio mjera u velikom spektru psiholoških udara na Irak. Sada, neposredno prije akcija, psihološka djelovanja imaju najveći učinak. Koliko je važan ovaj dio "rata" više je nego vidljivo. Svjetska organizacija i njezino Vijeće sigurnosti nikad nisu bili u tako neizvjesnoj situaciji. Europa je podijeljena na većinu protiv rata i upornu manjinu koja se zauzima za ratnu opciju. Pogledajmo dramatične rasprave u britanskom Parlamentu. Mnoge države, osobito male, žele zadržati stanovitu neutralnost, što je u ovom trenutku težak posao. I sada uzmimo kakve učinke to ima na stanovništvo Iraka i države u njegovu okruženju.

Strategijski razvoj vojnih snaga (obostrano) je već poodavno završen. Nigdje u prošlosti nema primjera da su za ratni obračun razvijene tako goleme snage. Odnos snaga u broju vojnika u ovom slučaju vjerojatno je manje važan. Čak i motivi, te borbeni moral u ovom slučaju nemaju veći značaj. Djelovanje razvijene američke ratne tehnike s distance dobrim dijelom zamjenjuje nekad potrebno žrtvovanje ljudi. Irak ima brojniju armiju s klasičnom ratnom tehnikom, ali nagađa se (možda netko to i točno zna) da ima sredstva za masovno uništavanje — vjerojatno bojne otrove. Otpor u gradovima, paljenje naftnih polja i eventualno neka sredstva masovnog uništavanja, su točke na koje Irak računa. To se odavna zna, pa su vjerojatno trostruko uvećane protumjere već pripremljene.

U odabiru načina djelovanja i koncentracije snaga Irak nema veliki izbor. Na otvorenom prostoru iračke vojne snage nemaju nikakvih izgleda. Stoga obrana gradova i osobito Bagdada pružaju stanovite mogućnosti.

Koalicija na čelu sa SAD-om ima velike mogućnosti izbora načina djelovanja i za svaki od načina postoje i valjane alternative. Nisu bitni strateški pravci napada. Vojne snage SAD-a mogu promijeniti za nekoliko sati pravce djelovanja, izbor ciljeva udara itd. Ratna tehnika vojne sile SAD-a daje mogućnosti trenutačnih promjena težišnog djelovanja i reagiranja na eventualna iznenađenja. Najveći problemi SAD-a su sačuvati privrednu infrastrukturu, a pri tome uništiti svaki vojni otpor za najkraće moguće vrijeme. Budući da je stvorena situacija u kojoj SAD mora uspjeti, vjerojatno je da su snage, sredstva i djelovanje po svaku cijenu, svim raspoloživim sredstvima, upravo u tom cilju i postavljeni.

Za SAD ne može biti polovičnog rješenja. To bi bila zapravo katastrofa. Nitko ne zna (ni protivnici rata, ni oni koji ga zagovaraju) što bi se dogodilo ako bi SAD doživio stanoviti neuspjeh. Svijetu je, izgleda, potrebna neka apsolutna velika sila, bez obzira koliko se tome verbalno protivili.

Ako i ovako površna analiza ima vrijednosti, onda je vjerojatno da će prvi udari vojne sile SAD-a biti usmjereni na potpunu blokadu zapovijedanja, temeljito uništavanje svih protuzračnih mogućnosti, zaštite od namjerno prouzročenih naftnih incidenata ili udara bojnim otrovima, a potom brz prodor oklopno-mehaniziranih snaga vođenih vatrenim valom. To znači brzo spajanje sjeverne i južne grupacije negdje oko Bagdada.

U ovom ratu SAD ima imperativ djelovati svim raspoloživim sredstvima, odlučno i po svaku cijenu rat okončati efikasno i u najkraćem mogućem vremenu. Taj imperativ rezultat je pritiska koji je nastao nepristajanjem svijeta na primjenu ratne opcije, mogućom promjenom raspoloženja javnosti i u samom SAD-u, ali i zato što ratna tehnika u trajnijim ratnim djelovanjima gubi na svojoj efikasnosti. Zbog svega toga, na žalost, treba očekivati da će sam početak rata i njegovo trajanje u tehničko-tehnološkom pogledu biti nešto što se u povijesti ratovanja nikad nije dogodilo.

Nijedan novi rat nije kopija nekog ranijeg rata, u ovom slučaju to će biti potvrđeno, dapače, svaka usporedba bila bi beskorisna i besmislena.