Drugi Zaljevski rat započeo je u daleko sporijem tempu nego što se to očekivalo. Najavljivan je munjeviti rat od prvog trenutka uz masovne zračne udare i neviđene salve krstarećih projektila i pametnih bombi. No, operacija »Iračka sloboda« bit će nešto drukčija od prvog Zaljevskog rata. Promjene u vojnoj tehnologiji, osobito u preciznosti, omogućuju Amerikancima da isplaniraju učinkovito ratovanje u kojem se neće uzalud rasipati snage i sredstva.

Novi rat nije usmjeren na iračke oružane snage u cjelini nego samo na vojnu (zapovjednu) i političku elitu. Nju američki generali namjeravaju eliminirati ili krstarećim satelitski vođenim projektilima nakon svježe obavještajne dojave ili napadom jurišnog zrakoplovstva na točno određeni cilj ili diverzantskom akcijom specijalaca i komandosa posebno obučenih za »lov na krupne ljudske mete«.

Prije 12 godina, Amerikanci su odmah žestoko bombardirali sve redom: komunikacije, vojarne, velike i sitnije vojne objekte, ukopane tenkove, čak i pojedinačne kamione i druga iračka transportna vozila koja su zaostala iz konvoja. Sada cilj američke intervencije nije potpuno razaranje iračke vojne infrastrukture nego udar u glavu. Onesposobljavanjem i ošamućivanjem ključnog zapovjednog kadra obična vojska (i inače značajno demoralizirana) ostat će paralizirana, bez volje za pružanjem organiziranog otpora. Amerikanci to potkrjepljuju desecima milijuna letaka koji zasipavaju iračke vojnike i pozivaju ih na predaju. I inače izuzetno intenzivna američka radijska propaganda pojačana je ubacivanjem u sve iračke vojne frekvencije, uključujući i program glavnog iračkog državnog radija. Te mjere govore u prilog tome da je Pentagon izabrao oprezniji, ali temeljitiji pristup kako bi kolateralna šteta (u slučaju masovnih bombardiranja) među iračkim civilima bila što manja, a negativni psihološki učinci po iračku vojsku što veći. Amerikanci su namjerno širili glasine da će već prve noći na Bagdad sručiti tisuće krstarećih projektila i »pametnih« bombi uključujući i one od deset tona kako bi takvim zastrašivanjem pomogli »diplomatsku fazu« pritiska na Irak i pridobivanja vlastitih saveznika.

Američka se vojska dugo pripremala za ovakav oblik ratovanja. Postoji detaljan popis svih iračkih aktivnih časnika s imenima i prezimenima, funkcijama i zapovjednim dužnostima, uključujući i one obavještajne. Sličan popis načinjen je i za sve iračke poluvojne postrojbe koje Saddam namjerava koristiti za obranu Bagdada. Oni su u Pentagonu rangirani prema američkim kriterijima o sposobnostima. Prema tome, tko među Iračanima odlično poznaje vojni zanat i uspješan je časnik, prioritetna je meta. Amerikanci su se potrudili da vodeći irački časnici to saznaju diskretnim kanalima jer u Pentagonu vjeruju da će se dio njih pokolebati i na vrijeme okrenuti protiv Saddama.

Za planere operacije »Iračka sloboda« prioritetni cilj je da američke kopnene postrojbe protiv sebe imaju upereno što manje puščanih i topovskih cijevi kada krenu u opću invaziju, pri čemu je najbitnije da irački profesionalni časnici (pričuvni ionako nisu previše motivirani za borbu) koji su ideološki i statusno vezani uz Saddamov režim ne budu u stanju organizirati i voditi aktivni otpor.

Iračko čelništvo ostalo je pribrano nakon prvih valova zračnih i raketnih napada. Ono je dislocirano na više zapovjednih mjesta, ima solidnu opremu i dodatne komunikacijske veze kako bi postrojbe na terenu provele glavne Saddamove zapovijedi: borbu od kuće do kuće, paljenje naftnih izvora i uporabu biološko-kemijskih oružja. Američki obavještajci doznali su još ranije da će se Saddam upustiti u biološko-kemijski rat u krajnjoj nuždi, uz uvjet da je već u prvim danima pritisnut i opkoljen sa svih strana bez šansi za izlaz.

Njemu je posebnim kanalima upućena poruka da će mu s američke strane biti uzvraćeno istom mjerom i »bez milosti«. Taj reciprocitet »milo za drago« funkcionirao je u Prvom zaljevskom ratu, pa Amerikanci očekuju da će, makar na tom planu, irački vođa biti donekle razuman. Američki početni oprez vezan je i uz činjenicu da svjetsko javno mnijenje, za razliku od 1991. godine, nije sklono ratu protiv Iraka, pogotovo kada je on jednostran i poduzet unatoč protivljenju Vijeća sigurnosti. U američkom pohodu na Bagdad i konačnom obračunu sa Saddamom Husseinom treba očekivati još dosta iznenađenja.

Fran Višnar