Slobodna Dalmacija: 22. 03. 2003.

ZAŠTO SAD POŠTUJE ŠVICARSKO "NE", A OŠTRO NAPADA HRVATSKO "MOŽDA"

Zvonili ste, milorde?

Vrijeme je za građenje jedinstvene nacionalne strategije koja će vrijediti za buduća desetljeća. Iračka kriza vrlo konkretno dokazuje da kao zemlja ne možemo biti raspolovljeni između interesa EU-a i SAD-a

Piše: Davor IVANKOVIĆ

Švicarska je zabranila američkim vojnim zrakoplovima korištenje njezina zračnog prostora, izražavajući žaljenje što su Amerikanci napali Irak bez UN-ova odobrenja. Na ovakvu suverenu i principijelnu poruku Švicaraca odmah je stigao i odgovor američke diplomacije - "poštujemo švicarsku neutralnost"! Hrvatska nije zabranila letove američkih "civilnih" zrakoplova, naprotiv, određene su i zračne luke u te svrhe. Odgovor američke diplomacije bio je ljutit - "snosit ćete posljedice jer niste preuzeli odgovornost"! U toj poruci nema nimalo poštovanja. A kako bi i bilo? Namijenjena nam je bila uloga batlera, na koju smo, isprva pristali, da bismo potom pristali tek na ulogu sluge. "Milord" je zazvonio, a nije dobio uslugu koju je očekivao. Očito je tražio više no što je hrvatska Vlada bila spremna priznati hrvatskoj javnosti, a kada su krenuli prosvjedi sa svih strana, potpis iz Vilniusa jednostavno smo bili prisiljeni de facto povući.

Zašto Hrvatska za svoje oprezno savezništvo od SAD-a dobiva tako nediplomatski odgovor, a Švicarska za oštro "ne" dobiva od SAD-a poštovanje i uvažavanje? Stoga što Švicarska ima razrađenu i uigranu nacionalnu strategiju, tako da, u svakoj situaciji njihova diplomacija i vlada znaju što im je činiti. Hrvatska, nasuprot tomu, još ne posjeduje razrađenu nacionalnu strategiju, niti ima odgovor na pitanje - koji su to strategijski hrvatski nacionalni interesi? Zato predstavnici vladajuće političke elite sada "vrludaju", daju suprotne izjave, brane suprotne interese i stoga - dobivaju ovakav američki odgovor. Već se zaboravilo, ali takav "šamar" Hrvatska je već dobila prošlog mjeseca, netom što je potpisala vilniusku proameričku izjavu, tada od francuskog predsjednika Chiraca. Rezultat - nepoštovanje i ljutnja na nas sa svih strana. Štogod da sada naša diplomacija i Vlada poduzmu, ostajemo krivi i "imat ćemo posljedice". Za pametnoga teško, ali vrijedno iskustvo.

Vrijeme je za građenje jedinstvene nacionalne strategije koja će vrijediti za buduća desetljeća. Iračka kriza, vrlo konkretno dokazuje da kao zemlja ne možemo biti raspolovljeni između interesa EU-a i SAD-a, moramo odabrati "stranu" ili neutralnost. Tko će nam biti strateški partner, odabere li većina političkih snaga zemlje Europu, pa bila ona podijeljena kao što je sada, stvar treba raspraviti. Smatra li većina političke elite da su to ipak globalno dominantni SAD, također valja raspraviti, kao i mogućnost proglašenja neutralnosti, budući da treba znati da donošenje ovakvih strategijskih odluka "cementira" položaj Hrvatske u idućim desetljećima. Znači treba jako pažljivo sačiniti projekciju za budućnost, treba dobro predviđati.

Mnogi već sada drže kako Hrvatska ipak pripada europskom političko-civilizacijskom, pa i gospodarskom krugu. Zasad jedino oporbeni prvak HDZ-a i njegov predsjednik Ivo Sanader smatra kako smo geopolitički bliži SAD-u. Razlog - da Amerika nije bila odlučna i pomogla nam, Milošević bi, vjerojatno, i dalje drmao ovim prostorima, budući da je Europa i tada bila razjedinjena i nesposobna za takvu vrst intervencije protiv diktatora. Točno, no postoje i bitne razlike za ovakve usporedbe. Tadašnja američka intervencija i pomoć ipak je bila donekle usuglašena s UN-om i EU-om, što sada nije slučaj. Nadalje, ta američka politička učinkovitost i savezništvo koju sada hvali Sadnader bila je potaknuta od "Clintonove", a ne od "Bushove" Amerike. Složit ćemo se da se te dvije Amerike znatno razlikuju.

Nije na odmet podsjetiti da Bushova Amerika nije bila hrvatski saveznik, naprotiv. Bush stariji pripadao je onoj američkoj politici koja je dala, svojedobno, sjetimo se, zeleno svjetlo Miloševiću da pokori Hrvatsku. Amerika Busha juniora, vidimo isto tako, nimalo nas ne poštuje i definitivno nam ne nudi partnerski, nego sluganski odnos. Stručnjaci, pa i oni koji imaju dobro sjećanje upozorit će kako je, ne tako davno i Saddamov Irak bio, ako ne prijatelj, a onda svakako "partner" Amerike. Kada je u interesu SAD-a bilo zaustaviti prodor tada opasnog Irana, u Bagdad je na druženje sa Saddamom putovao gospodin Rumsfeld, upravo isti gospodin koji je sada "glavni jastreb" i ministar obrane Bushove Amerike. Kao u onom vicu: "Imate dokaze da Irak posjeduje oružje za masovno uništenje?" A onda uslijedi odgovor: "Imamo, sačuvali smo sve račune!?"

Ova lekcija iz povijesti diplomacije uči nas da se, prema promjeni interesa jedine svjetske "superdržave", moguće je od partnera postati i - neprijatelj. Hrvatska, kao malena zemlja, baš stoga nema pravo na naivnost, niti treba hrliti nepromišljeno u savezništva. Baš stoga što smo mali i ranjivi, moramo imati pristup međunarodnoj politici koja odlikuje "velike" države. Kada to postignemo, ljutnja će ustupiti mjesto poštovanju.