Slobodna Dalmacija: 24. 03. 2003.

Irak, Mesić & Račan

Iz Hrvatske su stavovi o ratu prezentirani na dva klasično različita načina - Vlada govori a da ne kaže, Mesić pretendira da ga oni kojima govori i razumiju

Davorka BLAŽEVIĆ

Rat je trijumf ljudske gluposti. Ljudska je glupost, kako je pisao Krleža, sama po sebi elementarna, golema, svakodnevna pojava, a čini se da rat djeluje na ljudsku glupost kao grmljavina na gljive: ona niče na svim stranama sablasno... tako je sablasna da pod korakom njezina mamutskog stopala zdrava pamet ostaje zgnječena kao mozak s jajem na tanjuru. Rat zamračuje pamet podmuklo i postojano. Nafta postaje nerazmjerno skupocjenija roba od ljudskog mesa...

Rat angloameričke koalicije protiv Iraka najnoviji je prilog povijesti čovječanstva u kojem trijumfira glupost nad pameću, sila i oružje nad humanizmom, pravom i etikom. Sudbinu svijeta kroje bojne glave pred kojima se ljudske saginju. Danas su "pametne bombe", a ljudi opijeni glupošću i licemjerjem. Što u tom kaosu može Hrvatska?

Rastrzana između EU-a i SAD-a, između priželjkivanog priključenja ujedinjenoj Europi i NATO-u, Hrvatska je pokušala trasirati tzv. srednji put, pledirajući za mirnim rješenjem iračke krize, i odnos spram rata vezujući uz odluku Vijeća sigurnosti UN-a. Istodobno je, međutim, u vojnom smislu osigurala makar i minimalnu logistiku "snagama rata", odobravajući korištenje hrvatskog zračnog prostora za civilne zrakoplove (koji ipak mogu prevoziti vojnike i vojnu tehniku!) te uporabu hrvatskih aerodroma za tankanje goriva. No, respektirajući domaće, dominantno antiratno raspoloženje i svoju specifičnu situaciju velikog iščekivanja nakon službeno tek predane kandidature za prijam u EU, što anticipira i nužnost očuvanja dobrih odnosa s velikim protivnicima rata Njemačkom i Francuskom, nije dala politički placet vojnoj intervenciji u Iraku. Zbog toga je trenutačno dobila po nosu od američkog veleposlanika u Zagrebu Lawrencea Rossina, koji je krajnje nediplomatskim gardom zaprijetio da će takav razočaravajući stav Hrvatske SAD sankcionirati.

Ako je točno, kako premijer Ivica Račan tvrdi, da je odobrenjem korištenja hrvatskoga zračnog prostora i aerodroma, Hrvatska učinila više nego neke druge formalne ratne saveznice SAD-a (a spremna je, ako dobije zahtjev, ozbiljno razmotriti i mogućnost dopuštenja preleta borbenim avionima), tada je Rossinov potez ne samo diplomatski incident nego i elementarna nepristojnost. Stoga, Račan nije imao razloga da pokislo saginje glavu i dvodnevnim minimiziranjem značenja Vladine ratne deklaracije "sanira krizu" nastalu političkom eskapadom američkog veleposlanika. To više što je Rossinova najava demantirana iz Washingtona. Zbog čega onda panika u Banskim dvorima nakon Mesićeva obraćanja javnosti? Čemu apologija poniznosti i neartikuliranog "račanizma" kao kontrapunkta Mesićevu jasnogovoru?

UN procjenjuje da će zbog rata oko dva milijuna ljudi ostati bez svojih domova, oko 1,5 milijun će u strahu napustiti zemlju, oko 10 milijuna Iračana trebat će pomoć u hrani, 13 milijuna moglo bi ih ostati bez pitke vode. Izbjeglička kriza tek slijedi, a humanitarna katastrofa je izgledna. Hoće li se ratna plima prenijeti i na druge zemlje, ponajprije na one u okruženju, a potom i šire? Derogiranje UN-a i njegova Vijeća sigurnosti mimo kojih koalicija ulazi u rat, objava su uspostave novih postratovskih globalnih odnosa u kojima SAD tendira legitimiranju svoje uloge neprijepornoga svjetskog policajca. Diktatorski režim Saddama Husseina vjerojatno je najzloćudniji tumor na zemljopisnoj karti današnjeg svijeta, i nitko ne dvoji oko toga treba li ga srušiti. Ali rat mora biti zadnja opcija. Silovanje rata dezavuiralo je postojeće međunarodne kontrolne mehanizme, ali i demaskiralo motive i narav intervencije diktirane interesima krupnog kapitala, a ne obaranjem jednog krvavog režima. Saddam mora pasti, ali što nakon Saddama? Tko će dizajnirati postratnu iračku vlast, tko će biti gubernator Iraka, i tko će, na posljetku, o tome odlučivati? Je li riječ o novom kolonijalizmu 21. stoljeća?

Upravo zato neprihvatljivo je Mesićev antiratni stav proglašavati državničkom nekompetentnošću i prizemnim populizmom na konto nacionalnih interesa. I ma koliko se Račan distancirao od Predsjednika koji nije konzultirao Vladu oko govora o ratu (kako se usudio?!) ne bi li se time iskupio kod egzaltiranih Amerikanaca, činjenicom ostaje da je riječ o istom stavu (Vlade i Mesića), ali su doista prezentirani na dva klasično različita načina. Vlada govori a da ne kaže, Mesić pretendira da ga oni kojima govori i razumiju. Na sreću da je tako, jer u protivnom nitko živ ne bi umio dešifrirati što hrvatska Vlada uistinu misli, još manje što je spremna učiniti.