Vjesnik: 24. 03. 2003.

Amerikanci iznenađeni žestokim iračkim otporom

Četvrtog dana rata u Iraku Amerikanci i službeno priznaju da su iznenađeni količinom otpora kojeg Iračani pružaju na jugu zemlje. Polazeći u rat, anglo-američke snage su vjerovale da su irački vojnici slabije uvježbani i pripremljeni za manevarski rat te da će se već nakon 24 sata borbi početi masovno predavati i olakšati saveznički prodor do Bagdada.

To se dogodilo samo djelomice. Čak kada se predalo zapovjedništvo 51. iračke divizije i više od polovice ljudstva, manje postrojbe pritajile su se i pričekale da im savezničke patrole priđu dovoljno blizu. Tako su se i Amerikanci i Britanci na mnogo mjesta u Umm Qasru, u predgrađima Basre, na sjeverozapadu kod Nasiriye i Najafa, suočili s iznenadnim napadima manjih iračkih snaga.

Već na samom početku rata Iračani su počeli koristiti vijetnamsku taktiku: gdje god Amerikanci i ostale članice koalicije (Britanci i Australci) razvuku svoje linije, Saddamovi komandosi i pripadnici specijalne Republikanske garde poduzimaju iznenadne prepade na savezničke kolone. Kada se suoče s punim vatrenim odgovorom, preodijevaju se u civilnu odjeću i nestaju u naseljima i četvrtima koje odlično poznaju. Helikopteri i jurišno zrakoplovstvo stiže prekasno, a napadnuti saveznički vojnici ispucaju nepotrebno velike količine streljiva dok ne shvate da u naciljanim bunkerima i zgradama nema nikoga.

Iračani su imali dovoljno vremena smisliti i uvježbati takve postupke sa svojim specijalnim snagama koje sačinjavaju isključivo visokomotivirani profesionalci izmiješani s regularnom vojskom. Oni na taj način vežu uz sebe znatne savezničke snage i usporavaju napredovanje prema Bagdadu.

Uz to, Iračani su iznenadili američku stranu stvaranjem dimne zavjese iznad pravaca nastupanja savezničkih oklopnih postrojbi, ali i iznad samog Bagdada. Riječ je o kombinaciji običnog vojnog zadimljavanja (maskiranja) klasičnim sredstvima i paljenjem nafte u posebno pripremljenim jarcima i kontejnerima. Slabija vidljivost ne ometa samo tenkovske posade i izlaže ih opasnosti da ih pogode teške protutenkovske rakete, nego gusti dim smeta i jurišnim helikopterima za potporu pješaštvu, kao i onim transportnim i sanitetskim.

Iračani takvim maskiranjem žele postići još nešto (i nebo iznad Bagdada ispunili su dimom): na taj način ometaju normalno motrenje koje obavljaju američki izviđački i špijunski sateliti, a time umanjuju mogućnost navođenja preciznih projektila. Iračka protuzračna obrana više ne puca nasumce i maksimalno štedi streljivo. Irački radari uključuju se samo na nekoliko sekundi, lociraju savezničke zrakoplove, odmah se isključuju (da ih Amerikanci ne otkriju), a protuzračna obrana onda otvara kratku vatru.

Kako je ona baražna i dolazi sa svih strana, neoprezni lovac-bombarder ili previše izložena bespilotna letjelica mogu biti srušeni. Ako ništa i ne pogode, Iračani kod saveznika ostavljaju dojam da se i dalje organizirano bore i vješto kompenziraju svoju tehnološku inferiornost.

Iračka obrana računa na još dvije stvari: zbog mnoštva borbene tehnike saveznici će se početi sve više sudarati i nehotice ubijati tzv. prijateljskom vatrom. Istodobno, u iračkoj pustinji nalaze se na tisuće tenkova, desetine tisuća raznih vozila, nekoliko stotina helikoptera i isto toliko borbenih zrakoplova. Toj golemoj tehnici koja se valja prema Bagdadu uskoro će trebati goleme količine goriva, maziva, rezervnih dijelova i hitna logistička potpora.

Prave teškoće započet će kada se promijeni krajolik: s druge strane Eufrata čeka ih drukčiji teren, akumulacijska jezera, močvare, kamuflirani irački snajperisti, protutenkovske i protupješačke stupice, minska polja i nekoliko slojeva rovova i poljskih utvrda čija je namjena spriječiti da se pohod u srce Mezopotamije ne pretvori u laganu vožnju »Bagdad-ekspresom«.

Fran Višnar