Vjesnik: 27. 03. 2003.

Antiamerikanizam u EU: Bushova administracija nije Amerika

Bushova administracija od prvog dana u svojim uredima radi sve da protiv sebe okrene svijet, tvrdi europska strana Atlantika

BRUXELLES, 26. ožujka (Od Vjesnikove dopisnice) - Antiamerikanizam u Europi nije uhvatio korijenje i zapravo ne postoji, uz manje izuzetke koji samo potvrđuju pravilo. Teza da antiamerikanizma zapravo nema na prvi pogled izgleda veoma neutemeljena ovih dana kad američka strana »francuske krumpiriće« prekrštava u »krumpiriće slobode« i kad Europljani u golemim postocima, bez obzira misle li njihove vlade drukčije, osuđuju iračku operaciju.

Nenaklonost prema sadašnjoj američkoj administraciji ne smije se proglasiti antiamerikanizmom. Bushova administracija od prvog dana u svojim uredima radi sve da protiv sebe okrene svijet, tvrdi europska strana Atlantika. Nije riječ samo o Iraku, već i o sukobima unutar Svjetske trgovinske organizacije, odbijanju Washingtona da se priključi globalnom ekološkom konceptu Kyoto protokola, o povlačenju potpisa s osnivačkog akta novog Međunarodnog suda za ratne zločine i potom otvaranju kampanje za njegovo dezavuiranje.

Američka kampanja uvjeravanja prijatelja, na ne baš prijateljski način, da se podrškom priključe ratu, stvorila je nova nezadovoljstva. Nizozemska, jedna od pet članica EU koja je principijelno podržala ratnu kampanju, svoje je savezništvo skupo platila i osjeća se »izvozanom« nakon što je neki dan glavni zapovjednik koalicijskih trupa predstavio nizozemskog časnika kao predstavnika zemlje vojne koalicije. Uzalud je premijer Nizozemske demantirao »to nije istina jer mi nismo u ratu, časnik je angažiran u našem savezničkom solidarnom pomaganju Turskoj slanjem projektila "patriot"«. Šteta je učinjena, prijatelj je neprimjereno iskorišten.

Analitičari smatraju da bi koalicija u Iraku bila šira i ozbiljnija i s manje stotina tisuća demonstranata na ulicama da je SAD aktivni dio Protokola iz Kyota i da administracija u Washingtonu ne postavlja prepreke dogovorima u Svjetskoj trgovinskoj organizaciji. Napeta situacija s Irakom bolno je upozorila da makjavelijevska politika »cilja koji opravdava sredstva« postaje glavna, i za EU iritirajuća, značajka američke diplomacije.

Amerikanci su, opijeni valjda spoznajom da su jedina preostala supersila, bez imalo obzira krenuli u golo ucjenjivanje na svim frontama. No ni to nije pomoglo da u Vijeću sigurnosti dobiju zadovoljavajući broj glasova za drugu iračku rezoluciju. I za to okrive Francusku i njezino obećanje veta, zanemarujući podatak da su u tom istom Vijeću sigurnosti SAD stavile veto na čak 37 rezolucija o Izraelu.

Amerikanci su imali i tu (ne)sreću da je jedan od glavnih glasnogovornika administracije »apsolutni antidiplomat« Donald Rumsfeld. Njegove izjave, koje bi možda i prošle u nekoj teksaškoj krčmi, već teže u washingtonskom kafiću, veoma nepovoljno su dočekane na ozbiljnijim terenima diplomacije. Rumsfeldova krilatica o »staroj i novoj Europi« postala je već »zaštitni znak« njegovih ispada.

Nevoljenost je ova administracija zavrijedila ucjenjivačkim nastupom. Zemlje Vilniuske skupine koje se nisu mogle odlučiti ili su smatrale da imaju puno suvereno pravo na vlastito mišljenje doslovno su prisiljene na potpis potpore da bi ta potpora kasnije zloupotrijebljena, zapravo falsificirana u licitiranju tko je uz Washington.

Beskrupuloznost američkog ucjenjivanja osjetili su i Belgijanci čijem je premijeru Guyu Verhofstadtu američki državni tajnik Colin Powell zaprijetio »neka maknu slučaj sudske tužbe skupine iračkih građana za Zaljevski rat«. U protivnom, SAD će učiniti sve da Bruxelles prestane biti domaćin glavnog stožera NATO-a, a izgradnja novog sjedišta Atlantskog saveza trebala bi početi dogodine.

Ono što je Europljane ipak najviše navelo na suzdržanost prema sadašnjoj američkoj administraciji (a to ni u kom slučaju nije antiamerikanizam) je strah da se nova, prilično sumnjiva doktrina »preventivnog udara« ne pretvori u biranje ŕ la carte koga će supersila napasti. Kako reče Joschka Fischer: »Bojim se da svjetski poredak ne može funkcionirati u okolnostima u kojima supersila odlučuje napasti i to odluči temeljem vlastitih nacionalnih interesa: na kraju ista bi pravila trebala vrijediti za velike, srednje i malene zemlje.«

Lada Stipić Niseteo