Slobodna Dalmacija: 27. 03. 2003.
IZGLEDALO JE DA JE STAV O ODNOSU HRVATSKE PREMA RATU USUGLAŠEN U VILI WEISS
Duga kronika sukoba na vrhu
Dok je Mesić uporno tvrdio kako su stavovi Vlade i Ureda predsjednika ranije usuglašeni i kako se ne razlikuju "čak ni u nijansama", premijer Račan je odjednom promijenio mišljenje
Piše: Tomislav KLAUŠKI
Neposredno prije ultimatuma američke vlade iračkom diktatoru Saddamu Husseinu da zajedno s obitelji napusti zemlju, u zagrebačkoj Vili Weiss ponad Predsjedničkih dvora na Pantovčaku, sastao se hrvatski državni vrh s namjerom da napokon kreira zajedničku političku platformu u vezi sa sve izglednijim ratom.
Predsjednici države, Vlade i Sabora, zajedno s odgovornim ministrima, analizirali su situaciju i nastojali iznaći odgovarajući stav prema ratu, stav koji bi zadovoljio podjednako Sjedinjene Države, kao i europske saveznike.
Na sastanku predsjednik Stjepan Mesić okupljenima je iznosio teze iz radnog materijala, kasnije uklopljenog u njegovo obraćanje javnosti u noći kad je George Bush mlađi krenuo u dovršavanje očeve misije iz 1991. godine. Objašnjavajući načelnu poziciju Hrvatske, Mesić se dotaknuo svih ključnih točaka: legitimnosti vojne akcije, rizika protivljenja amer
ičkom napadu, odnosa prema napadu uz odobrenje UN-a i bez njega, pretresane su čak i prednosti suradnje s Europom nasuprot Americi.Mesić pod povećalom
U tom trenutku, premijer Ivica Račan, zajedno s ostatkom državnog vrha, podržavao je svaku od uporišnih točaka hrvatske politike prema ratu, odobravao svaki scenarij daljnjeg odnosa prema svjetskim silama, uglavnom stao iza govora koji je Mesić izgovorio neposredno nakon početka napada na Irak. No, već idućeg dana situacija se stubokom promijenila.
Dok je Mesić uporno tvrdio kako su stavovi Vlade i Ureda predsjednika ranije usuglašeni i kako se ne razlikuju "čak ni u nijansama", premijer Račan je odjednom promijenio mišljenje. U intervjuu jednim dnevnim novinama ustvrdio je da Mesić nije konzultirao Vladu prije nego što je američku akciju bez odobrenja UN-a ocijenio nelegitimnom te dodao kako on nipošto ne bi upotrijebio baš taj izraz. Ono što je trebao biti zajednički stav hrvatske vladajuće politike, pretvorio se u ono što je oduvijek i bio: permanentni sukob Račana i Mesića.
Time je hrvatski premijer samo ostao vjeran svojoj trogodišnjoj navici da se usprotivi svakom Predsjednikovu govoru ili inicijativi. Račanovi ljudi konstantno zamjeraju Mesiću ishitrenost, neodgovornost prema mogućim posljedicama i olako istupanje u javnosti, dok s Pantovčaka uzvraćaju kako se Račan, čak i u ovom posljednjem slučaju, jednostavno uplašio vlastite hrabrosti.
No, dvojica lidera pamte i uzbudljivije trenutke. Primjerice, Mesićev govor pred saborskim zastupnicima povodom desete godišnjice međunarodnog priznanja Hrvatske. Žestoka osuda bivšeg režima, kritika HDZ-ove politike prema Bosni, spominjanje čak i Tuđmanova navodnog dogovora s Miloševićem, uz debeli popis kriminalnih i političkih grijeha bivše vlasti bacila je u drugi plan prigodni čestitarski govor premijera Ivice Račana. Nakon gorke svečanosti, premijer se zajedno sa Zlatkom Tomčićem okomio na predsjednika zbog neprimjerenog istupa i narušavanja atmosfere zajedništva. Mesić je mislio da su ovakve obljetnice savršene prilike za nabrajanje grijeha. No, bio je u krivu. U kući obješenog, uže se ne spominje.
Poučen iskustvom, premijer Račan bolje se pripremio za novo iznenađenje. Ono je uslijedilo povodom slučaja Bobetko. Saznavši da predsjednik Mesić planira obraćanje javnosti, opet je zajedno s Tomčićem pokušao unaprijed intervenirati kako bi se govor ublažio ili u potpunosti onemogućio.
Dojam zajedništva
Nije mu se to uklapalo u koncepciju odugovlačenja, koaliranja s braniteljskim udrugama, planiranoga konflikta s Haaškim sudom. Iako je Mesićev govor postotak onih koji su se protivili Bobetkovu izručenju Haagu s 85 smanjio na šezdeset posto, Račan je bio ljut zbog njegova ponovnog upletanja u rješavanje državnih kriza.
Bila su to dva najveća sukoba Račana i Mesića. Ostali su se svodili na Mesićeve vanjskopolitičke istupe, primjerice susrete s pokojnim Zoranom Đinđićem, kao i s Vojislavom Koštunicom, kada se s Markova trga žestoko kritiziralo spominjanje regionalne suradnje, da bi ubrzo zatim upravo ta regionalna suradnja post
ala realnom platformom Vladine vanjske politike.Upravo zbog tih sukoba i razilaženja, državni vrh je prije desetak dana zasjeo u Vili Weiss, s namjerom da se napokon stvori dojam zajedništva, barem o pitanju Iraka. I sve je prošlo dobro, uz odobravanje, kimanje glavom i srdačne pozdrave. I Mesićev govor je imao dobar odjek u hrvatskoj javnosti, ali Račan očito nije bio zadovoljan. Odnosno, nije bio dovoljno strpljiv da pričeka rezultate javnog istraživanja prema kojem je čak tri četvrtine hrvatskih građana
podržalo Mesićeve teze.I kako poslije svake Mesićeve akcije dolazi Račanova reakcija, tako je premijer na razgovor pozvao američkog veleposlanika Lawrencea Rossina. Razgovor je održan u četiri oka, a prema informacijama s hrvatske strane, premijer je žestoko branio državna stajališta, natjeravši Rossina na uzmak. Prijetnje posljedicama pale su u drugi plan, u odnosima dviju zemalja opet cvjetaju prijateljstvo i razumijevanje.
Pitanje je samo kada će - i hoće li ikada - odnosi predsjednika države i Vlade doći barem na diplomatsku razinu, ako se već ne mogu svrstati pod skupnu imenicu "državne politike", koliko god to neodređeno zvučalo.