Slobodna Dalmacija: 28. 03. 2003.

U SJEDINJENIM DRŽAVAMA MOGU SE ČUTI DVIJE DIJAMETRALNO SUPROTNE OCJENE DOSADAŠNJEG TIJEKA RATA U IRAKU

Veličanstveni prodor ili put u katastrofu

WASHINGTON — U četvrtak se navršilo tek tjedan dana otkako su saveznici počeli svoje ratne igre u Iraku, a s ove su se strane oceana već pojavile dvije gotovo dijametralno suprotne ocjene intervencije. Strpljivi i pribrani tvrde da je situacija pod kontrolom, da je američka vojska, uz britansku pomoć, izvela najveći i najsnažniji prodor na bojnome polju još otkako je general Patton u Drugome svjetskom ratu zaprašio kroz Francusku sve do Rajne.

Skeptični i nestrpljivi, s druge strane, inzistiraju kako je general Tommy Franks pripremio katastrofu, poslavši premalo američkih vojnika predaleko u ofenzivu, kako je ostavio previše opasnih Iračana između postrojbi koje sačinjavaju liniju fronte i njihove osnovne logističke baze u Kuvajtu.

Istina je, najvjerojatnije, nešto drukčija od ponuđenih, pojednostavljenih pogleda na izuzetno složene događaje. "Velika slika", kako u Washingtonu zovu kompletni uvid u ratnu situaciju, nije dostupna ni medijima, ni umirovljenim generalima i inim stručnjacima koji trenutačno odrađuju zadaće televizijskih analitičara rata. Na posljetku, neke informacije, najvjerojatnije, nisu dostupne ni samim zapovjednicima CENTCOM-a. Primjerice, kako uistinu izgledaju vojni planovi Iračana? Jesu li akcije Fedajina izraz iračkoga bijesa zbog američke invazije na njihovu domovinu, ili se pak radi o posljednjim trzajima režima na umoru?

Neka druga pitanja mogla bi još duže čekati na pravi odgovor: jesu li američki zapovjednici iznenađeni upornošću kojom Iračani napadaju njihove linije logistike na južnom dijelu bojišta? Je li Pentagon doista napumpao ideju svoga "šokiraj i zastraši" taktičkog plana samo da bi natjerao Iračane na brzu predaju, te u isto vrijeme američkoj javnosti ponudio brzu pobjedu? Jesu li u Pentagonu doista vjerovali da će prvi veliki zračni udari, ma kako žestoki bili, osigurati instantni kolaps cijeloga režima?

Umjesto odgovora, američki su mediji napravili inventuru prvoga tjedna rata u Iraku. Bombardiranje Bagdada, Mosula, Kirkuka, Tikrita i ostalih gradova ostavilo je mnoge simbole vladavine Saddama Husseina u ruševinama. Nedužni ljudi stradali su zbog ljudskih pogrešaka i tehnološke imperfekcije.

Saddam Hussein osobno, zajedno sa svojim potpredsjednikom, ministrom obrane, ministrom vanjskih poslova, generalima i inim visokim dužnosnicima, izgleda da je preživio. Napori lidera koalicije da prošire glasine o njihovoj smrti nisu imali za posljedicu masovne predaje iračkih vojnika, kao što su se nadali.

Još od prošloga vikenda, fokus savezničke kampanje preselio se stoga s državne vrhuške na postrojbe Republikanske garde koje brane Bagdad i saveznicima zadaju glavobolje na jugu. Irački zapovjedni sustav možda uistinu jest oslabljen, ali ni u kom slučaju nije neutraliziran.

I na kraju, ali ništa manje važno, Četvrta mehanizirana pješadijska divizija američke vojske - a za nju kažu da je tehnološki najsofisticiranija postrojba na svijetu - tek se ima razmjestiti na iračka bojišta. U originalnim planovima, Četvrta divizija trebala je krenuti iz Turske i otvoriti sjevernu frontu prema Bagdadu, no taj je naum propao nakon što je Turska zatvorila vrata američkim trupama. Analitičari ističu da će o brzini razmještaja Četvrte divizije ovisiti i brzina uspjeha savezničke koalicije, pogotovu u Bagdadu. Kroz nekoliko tjedana, naime, Četvrta divizija će biti na položajima, novih 30.000 američkih vojnika osvježit će redove napadača.

Na kraju, sve glavobolje koje su momci iz koalicije iskusili do sada, bit će ništavne u usporedbi s onim što ih tek čeka ako se cijeli vatromet doista završi uličnim borbama u Bagdadu.

Miroslav COPIČ