Vjesnik: 29. 03. 2003.

Hrvatska ne može biti politički talac Bobetkovh »savjetnika«

Diplomatski pritisak koji iz europskih i svjetskih krugova kreće prema Zagrebu pritišće državu, a ne Bobetka i njegove odvjetnike i »savjetnike«

ZAGREB, 28. ožujka - Haaška postupovna pravila, članak 53. bis, kažu: optužnica se dostavlja optuženiku. I ništa više. Hrvatski zakon o kaznenom postupku dostavu optužnice regulira s mnogo više detalja. Bitno je da se zna da je optužnica posredovanjem Vlade, putem Ministarstva pravosuđa i predsjednika Županijskog suda u Zagrebu, dostavljena istražnom sucu toga suda Zoranu Luburiću.

S obzirom na karakter predmeta, ne treba očekivati da će sudski dostavljač optužnicu nositi u KB Dubrava. Učinit će to sudac Luburić. Optuženik u bolesničkoj sobi Janko Bobetko može odbiti primiti optužnicu. Tog trenutka se, prema hrvatskom zakonu, optužnica smatra uručenom i sve što se tiče kasnijih rokova i drugih postupovnih pravila počinje teći od tog trenutka. Sasvim bi drukčija priča bila da se trenutno boravište optuženika ne zna. Ovako, na adresi u KB Dubrava, već i odbijanje da primi optužnicu za Bobetkov procesni položaj znači da je on dokument haaškog tužiteljstva mogao primiti, ali to nije učinio.

Znači, sve dosad spominjane uloge branitelja Bosiljka Mišetića i Petra Šale, uloga oglasne ploče suda, dostava na neki treći način, padaju u vodu. Dostava optužnice istražnom sucu Županijskog suda u Zagrebu i njegova obveza da s tim upozna optuženika dovoljna je za zadovoljenje procesnih obveza i prema hrvatskim i prema haaškim pravilima o primanju optužnice.

U tim okolnostima posebno zanimljiv postaje nalaz hrvatskih, odnosno haaških medicinskih stručnjaka o Bobetkovoj sposobnosti da sudjeluje u postupku na Haaškom sudu. Integralni tekst haaške ekspertize o Bobetkovu zdravstvenom stanju nitko u Hrvatskoj nije vidio.

Spor o Bobetkovoj procesnoj sposobnosti izbio je nakon što je hospitalizirani general u KB Dubrava primio medalju čelnika Novske i pritom održao politički govor. Haaške uši i oči u Hrvatskoj registrirale su taj televizijski (medijski) nastup. Od tada su za Hrvatsku počeli problemi s uručenjem optužnice.

Jer, nesavršeni birokratski mehanizam Haaškog suda i tužiteljstva, koji nedovršen Bobetkov spis smatra smetnjom u evidenciji obavljenih poslova, traži rješenje te smetnje u sklopu mandata Vijeća sigurnosti UN-a.

Ta se logika temelji na dva načela: Prvo: Bobetko neće vidjeti unutrašnjost Scheveningena. Drugo: ako Bobetko, zbog narušena zdravlja i nepokretnosti, ne može biti prevezen u Haag, može barem primiti optužnicu i očitovati se o njoj. Na isti način na koji se očituje o hrvatskim političkim okolnostima, i telefonski i javno.

Naravno, ta je pretpostavka proizašla iz Bobetkovih telefonskih razgovora iz bolnice, njegova televizijskog nastupa i govora pred kamerama.

U tim okolnostima valja razumjeti odbijanje predstavnika hrvatske države da i dalje, politički, budu taoci hospitaliziranog generala i njegovih političkih savjetnika. Jer, diplomatski pritisak koji iz europskih i svjetskih krugova kreće prema Zagrebu pritišće državu, a ne Bobetka i njegove odvjetnike i »savjetnike«.

Zahtjev za uručenje optužnice upućen je Vladi, ona ga je proslijedila Ministarstvu pravosuđa, a odatle je upućen Županijskom sudu u Zagrebu. Predsjednik tog suda Božo Rumenjak je predmet uputio istražnome sucu svoga suda Zoranu Luburiću. Luburić je pak pozvao u pomoć liječničke vještake da bi se Bobetkovo zdravstveno stanje utvrdilo još jednom. Nakon njihova izvješća, može se očekivati da će haaški liječnici opet doći provjeriti točnost tih nalaza.

Ključna prijetnja za Hrvatsku je u sljedećem: ne uruči li se optužnica na jedan od opisanih načina, Haaški sud će smatrati da je optužni akt ipak nekako dostavljen Bobetku, optužnica će se smatrati uručenom, ali se uhidbeni akt i zahtjev za transferom neće stornirati.

Bobetko, njegovi »savjetnici« i odvjetnici u tim uvjetima zapravo i nemaju mnogo izbora. Osim da na teret hrvatske države strovale teret neispunjene haaške obveze.

Vlado Rajić