Politika je tijekom velikosrpske agresije na Hrvatsku tetošila svoje "pse rata", poticala "čistače nacije" promaknućima i medaljama za hrabrost

Svi mi definitivno nismo Mirko Norac, a 150 tisuća noraca iz 2000.g., okupljenih na splitskom prosvjedu, za manje od tri godine reducirano je na marginalnih par tisuća egzaltiranih i(li) izmanipuliranih demonstranata od čije balvanizacije Hrvatske gotovo svi peru ruke, uključujući i njihove mentore. Braniteljska populacija godinama je instrumentalizirana u političke svrhe do mjere da je politiku, a ne socijalnu, pravnu i zdravstvenu skrb stradalnika shvatila kao svoje temeljno poslanje. Pretvoreni u "specijalni odred" za nastavak rata drugim sredstvima, proizvodili su ponajviše štete sebi, ali ni Hrvatskoj nisu činili nimalo dobra. Njihova "predstava" nakon izricanja presude hrvatskom generalu Mirku Norcu i ostalima iz "gospićke skupine" pokazala je koliko su daleko neki spremni ići — sve do potpune opstrukcije pravne države i povratka u pretcivilno društvo. A ako nešto jest izdaja, to je izdaja!

Jedno je ipak izgledno: tko god sutra upravljao ovom zemljom, alternative vladavini prava nema. Ni Dražen Pavlović, predsjednik sinjske Hvidre što je Račanu i Mesiću poželio što skoriji doručak s Đinđićem, ni sinjski gradonačelnik Mate Jukić koji je komentirajući nepravomoćnu sudsku presudu Norcu i ostalima po svoj prilici počinio kazneno djelo "prisile prema pravosudnom dužnosniku", ni drvosječe što su se razmetali balvanima na cesti kod Bibinja i umalo skrivili smrt nedužnog vozača, ni ini pozadinci i predvodnici kaosa, budu li sankcionirani za svoja djela, neće se moći promovirati kao nove hrvatske političke žrtve.

Kako odgovoriti na zahtjeve Haaškog tribunala i američkih prijatelja koji dnevno Hrvatsku podsjećaju na obvezu osiguranja povratka izbjeglih Srba i njihove imovine? Za svakog hrvatskog političara oba su ova zadatka osjetljiva i kompleksna, za Sanadera pogotovo. Njegovi rigidni desničari od kojih ubire izborne glasove neće imati razumijevanja za eventualnu političku pragmatiku destiliranog HDZ-a, a neće dugo trpjeti ni ekvilibristiku kojom bi se njihov stranački šef mogao poslužiti ne bi li otupio oštricu svoga biračkog tijela. Sanader bi mogao tražiti promjenu Zakona o suradnji s Tribunalom, manje je vjerojatno i trajnu zaštitu braniteljske strukture pred zakonom, po mogućnosti kolektivnom amnestijom hrvatskih "vitezova" za možebitne zločine koje su počinili u "strasti obrambenog rata".

Time bi se, dakle, mogao tek retorički poigrati, toliko da primiri duhove, ali ne i na tome ustrajati. Sve haaške optužnice još nisu ispisane, na nekima se tinta tek suši, a ima ih i koje još čekaju da budu uručene. Bi li Sanader opstruirao ili ispunio obveze, možda račanovski nastavio manevrirati izmedju medjunarodih pohvala i domaćih pokuda, kućnih aplauza i inozemnih prijetnji?

Da je Hrvatska uistinu pravna država, te bi dvojbe bile posve deplasirane. Sabor je donio zakone, sudovima je da ih provode. I što s presudama ima politika? U pravnoj državi malo i ništa, kod nas SVE! Politika je skrojila i sudbinu sinjskog vojvode i generala, Mirka Norca, ali ne 24. ožujka 2003.g., na dan izricanja njegove presude, nego onih listopadskih dana ratne 1991.g. kada je blagoslovila mržnju kao sredstvo obračuna s neprijateljima, kvalificirajući takvima sve one koji nisu "prijatelji po rođenju". Činjenica je, medjutim, da je politika tijekom velikosrpske agresije na Hrvatsku tetošila svoje "pse rata", da je poticala "čistače nacije" promaknućima i medaljama za hrabrost. I ova je revolucija naprosto pojela svoju djecu zbog apetita njezinih političkih genijalaca.