MOSTAR — Presuda hrvatskim uznicima u Den Haagu nije uopće odjeknula u hrvatskoj javnosti u Herceg-Bosni.

Hrvatska javnost dobro je poučena montiranim procesima još iz bivše države, a posebnu namještenost i pristranost sudstva osjetila je nakon Domovinskoga rata, kada je većina legendarnih hrvatskih vojnih zapovjednika isporučena u Haag, gdje su nakon više godina sudskoga procesa gotovo svi osuđeni na nevjerojatno duge robije.

Narod je utihnuo, razvojačeni branitelji su na ulicama, hrvatski vojni invalidi doživljavaju diskriminiranja iz dana u dan, hrvatski vojnici koji su, zadovoljivši uvjete, umirovljeni danas se pokušavaju otjerati na socijalu.

Na TV-u lansiraju slike na kojima hrvatska policija u Republici Hrvatskoj tjera prosvjednike, nekadašnje branitelje i invalide, zbog protivljenja presudama generalu Norcu i gospićkoj skupini, Blaškić i mnogi drugi odavna lagano umiru u haaškim tamnicama.

Pa tko je još mogao očekivati da će narod, koji je na rubu socijalne i ekonomske bijede, ako već i nije prešao rub, izići na ulice i prosvjedovati za svoje ratne vođe.

Darko JUKA

Haaška hobotnica uvijek pruža pipke prema novim "žrtvama", a cijeli proces Tuti i Šteli tek je bio poluga tužitelja kojom je trebalo popločati kapitalnu tvrdnju o "agresiji Republike Hrvatske na BiH"

Ostat će zagonetkom tko je što u ponedjeljak poslijepodne uistinu očekivao od pravorijeka Sudačkoga vijeća u Haagu. Tko je sve u Mostaru čak iskreno vjerovao i nadao se oslobađajućoj presudi, a koliko je navijača u Sarajevu i Zagrebu silno priželjkivalo da Tuta i Štela zajedno ostanu još barem pola stoljeća čamiti u ćelijama nizozemskog zatvora Scheveningen.

Najprije o samoj presudi koja je očekivano nepopustljivo slijedila zadane stope tužiteljstva. Sud je rutinerski sazivao maratonske rasprave, svjedoci su se izmjenjivali kao na tekućoj vrpci, ali konačan ishod nikada zapravo nije bio upitan. Okosnica ove presude donesena je davno prije, još pri izricanju one grozomorne kazne Tihomiru Blaškiću. Čim je Haaški tribunal zauzeo temeljno stajalište kako se rat u BiH u razdoblju 1992.—1995. godine smatra međunarodnim (ratnim) sukobom, a ne onim što je zapravo bio — velikosrpskom agresijom — time je spuštena i crna zavjesa na sve buduće optužnice protiv Hrvata, ne samo u BiH nego i onih u Hrvatskoj koji su imali "vruće veze" s Herceg-Bosnom.

Za sudsko vijeće nepobitno je dokazano da je ovaj dvojac kriv za sve i svašta — od zločina prema čovječnosti i teških povreda Ženevskih konvencija do kršenja zakona i običaja ratovanja, hotimičnog lišavanja života i nanošenja teških patnji zatočenicima. U domoljubnom hercegovačkom predanju, naravno, sve su to gole laži. Tuta i Štela imali su presudnu ulogu u obrani hrvatskoga naroda i oslobađanju okupiranih područja.

Na stranu sad tabloidi, ali u sjećanje se duboko zarezala kolumna don Živka Kustića u povodu blagdana Velike Gospe. On je prenio izjavu širokobriješkoga gvardijana koji je glasno zamjerio Tuti što osniva konclogor za Muslimane. Smetalo ga je "kako smije biti konclogor blizu svetišta koje se diči mučenicima koje su partizani ondje pobili i koje bi jednom trebalo proglasiti svecima". Navodno je od Tute stigao ekspresni odgovor: "Ako ne zašuti, njega bi prvoga mogao progutati mrak."

Strategija Tutine obrane posebna je priča. Slobodan Praljak vatreno je branio Naletilića uvjeravajući haaške suce kako uopće "nije bio zapovjednik Kažnjeničke bojne", no u to bi trebalo najprije (raz)uvjeriti samoga Tutu. Praljak je nadalje sveudilj dokazivao kako ni Bobetko nije imao veze s obranom BiH. To je već izazvalo salve smijeha, budući da je u njegovoj knjizi "Sve moje bitke" zapisano crno na bijelo kako, primjerice, u funkciji zapovjednika Južnog vojišta postavlja generala Antu Rosu za zapovjednika livanjskog područja...