Shvativši kako pozicioniranje na tržištima budućnosti (Srednja Azija) nije moguće u otvorenoj tržišnoj utakmici, budući da je konkurenti neće prihvatiti zbog razlika u razvijenosti (zaostajanje) golemog broja stanovništva (Kina, Indija, Rusija i dr.), ali i nespojivih svjetonazornih načela (islamske zemlje), SAD se odlučio na intervenciju, a time implicite i na promjenu političkog i gospodarskog obrasca. Neprijeporno, novi obrazac mora počivati na intervencionizmu (slično Marchalovu planu) i strukturnom prilagođavanju temeljenom na zapošljavanju i modernizaciji.

Ujedinjena Europa, povijesno i koncepcijski podijeljena, nije na vrijeme shvatila dinamiku tržišnog procesa u svijetu pretpostavljajući globalizaciju demokratskim pravilima, ona je zaboravila pravila fizike koja još uvijek ponajprije pokreću svijet ekonomije. Vezujući se u odsutnosti suverena za pravila, umjesto za potrebe lišena suvereniteta, ona je odluke o budućnosti petrificirala u događajima prošlosti i sadašnjosti čime je kod velike brzine kretanja pritisnula kočnicu u odnosu na konkurente i ostala na mjestu.

Indikativno je u slučaju ujedinjene Europe čak i to što su zemlje kandidati čak povećale brzinu shvaćajući ubrzanje. Pokazalo se kako EU nije u stanju mijenjati političke i gospodarske koncepte težeći integraciji, već što više odgađa taj proces uspostavljajući barijere prirodnoj cjelini koju čini Europa.

Naime, poslijeratna Srednja Azija, koja će se temeljiti na programiranim ulaganjima i izabranim ulagačima i sudionicima, sukladno veličini tržišta i bogatstvu resursa, tražit će sindikalizirani međunarodni kapital, u kojem će slučaju SAD, Rusija, Kina, Japan i Indija imati vodeću ulogu. Tržišni uvjeti koji će se tamo brzo otvoriti neće moći čekati europsku integraciju, stoga će brzina o kojoj je riječ i političko pozicioniranje zadati još jedan udarac ujedinjenoj Europi budući da će europske zemlje, a poglavito one koje nisu u Europskoj uniji, pohitati u pravcu novih poslova, a time i novih integracija.

Neprijeporno, događaji o kojima je riječ i budućnost koja je već počela, nemaju, unatoč jasnoći političkog i vojnog čina, jedinstvene doktrinarne odrednice. Njih, razumljivo je, tek treba postaviti, što naravno, zbog civilizacijskih, svjetonazornih i gospodarskih vrlo različitih pa i duboko suprotstavljenih okolnosti, neće biti nimalo lako ostvariti. Naravno, svemu tome treba pridodati i nužno međusobno povjerenje koje ratna uvertira ne jamči u kratkom razdoblju. Riječju, pad jednog koncepta u uvjetima o kojima je riječ nije nastupio pod utjecajem razloga nužde i volje, već sile i pritisaka.