Dogovor vladajuće petorke da se parlamentarni izbori raspišu na jesen, gotovo pola godine prije krajnjeg roka, doživljen je kao pravo olakšanje. Nema stranke na vlasti, pri vlasti ili u opoziciji koja bi bila voljna do kraja mrcvariti sebe i druge, a bez ikakvog stvarnog efekta. Ono što javnost već odavno tvrdi priznali su i čelnici vladajućih stranaka. Kada je koalicija sve usijanija i kada ima sve manje konstruktivnih ideja i u koaliciji i na političkoj sceni (Zlatko Tomčić), odnosno kada zajedništva ima sve manje i kada se očito ne može bez sukoba (Jozo Radoš), zdrav politički razum nalaže raspisivanje izbora.

Isti taj zdrav politički razum nalagao bi, međutim, i da se do jeseni novoj vlasti, kakva god ona bila, ostavi koliko-toliko jasnija situacija. Valja odrediti koje zakone i odluke usvojiti da se ne komplicira proces približavanja Europskoj uniji ili odvijanje svakodnevnog života (što na primjer s JMBG-om na osobnoj iskaznici), a što ostaviti u miraz nasljednicima. Navodno, petorka je svjesna toga, samo će to morati potvrditi i djelom, pri čemu treba paziti da se taj dogovor ne pretvori u još jedan fijasko s novim utezima na nogama vladajuće garniture.

Kako god bilo, uoči novih izbora suočeni smo s tri velike zagonetke. Prva je stvarni doseg HDZ-a kao najjače opozicijske stranke. Premda mu rejting raste, atmosfera u društvu ipak nije jednaka onoj iz druge polovice 1999. kada se, i bez obzira na zdravstveno stanje predsjednika Tuđmana, u zraku mogla opipati promjena vlasti. Većina potencijalnih birača i nadalje znakovito šuti, pogotovo dobar dio onih koji žestoko kritiziraju vlast a neskloni su HDZ-u. A o njihovom izlasku na birališta puno će toga ovisiti. Osim toga, u HDZ-ovom okruženju (Pašalić i ostali) moguća su još mnoga zanimljiva događanja koja će sigurno utjecati na podjelu glasova u tom dijelu političkog spektra.

Druga je zagonetka vezana za mogućnosti najvećeg broja stranaka koje se guraju oko centra. Koliko god dobro mišljenje imale same o sebi, sve te stranke izuzev HSS-a i eventualno HNS-a, praktički vise o koncu i bez zajedničkog koalicijskog grupiranja mogu lako otpasti kao jesensko lišće. I treće, zagonetka je i uspjeh SDP-a. Unatoč četverogodišnjim pokušajima da se u toj stranci otvore neka unutarstranačka pitanja, i latentnog nezadovoljstva ne male skupine saborskih zastupnika općom politikom stranke, Ivica Račan je maestralno zaobišao sve probleme te subotnjom sjednicom Glavnog odbora stranke otpočeo predizbornu kampanju. Pola godine prije izbora više nitko ozbiljan neće imati petlje kopati rupu vlastitoj stranci, pa jedino ostaje otvoreno pitanje je li vrijeme pred nama dovoljno dugo da SDP uvjeri svoje birače da mu daju još jednu šansu i »prisili« ih da izađu na izbore.

U svakom slučaju, vladajuća petorka neće se olako predati. Zatvaranje kruga oko Ivice Rajića i njegovo uhićenje nakon godina nesmetanog »švrljanja« po Hrvatskoj svakako je u funkciji uvjeravanja javnosti, ali i Haškog suda odnosno Europske unije, da je ova vlast, kada se »potrudi«, u stanju riješiti »domaće« i »inozemne« zadaće. U tu kategoriju spada i »ekvilibrizam« s uručenjem optužnice generalu Bobetku, o čemu se Haški sud još treba očitovati, a ne treba ni odmahivati rukom na neopotvrđene informacije kako bi se i general Gotovina uskoro trebao naći u Haagu. Aktualna vlast očekuje da tu razinu njene djelotvornosti međunarodna zajednica nagradi podrškom Hrvatskoj, no hoće li sve to biti dovoljno i za dobar izborni rezultat članica vladajuće koalicije, tu su naime potrebni domaći glasovi, tek će se vidjeti.