Vjesnik: 07. 04. 2003.

Zašto političari tako loše komuniciraju s javnošću

Zapadni analitičari tvrde da građani tranzicijskih zemalja imaju nerealno visoka očekivanja od vlasti pa se lako razočaraju i ni jednoj političkoj opciji ne dopuštaju dva mandata za redom. No anketa o kojoj su u subotu raspravljali Račanovi socijaldemokrati svjedoči kako birači vjeruju da je vlast mogla napraviti više da je veći dio energije utrošene na unutarkoalicijske svađe uložila u rješavanje problema koji muče obične građane. I u pravu su

SANJA KAPETANIĆ

Vrh SDP-a je u subotu zaključio da stranka trenutno ima podršku samo 13 posto hrvatskih birača jer ni socijaldemokrati, ni ostale stranke koalicije na vlasti nisu znale javnosti predočiti sve dobro što su u prošle tri godine napravili. To je točno. Ali samo djelomično.

Točno je da su neke, prije 2000. nezaobilazne mučne, teme skinute s dnevnog reda. Isplata mirovina više nije udarna vijest. Više ne odlazimo u masovni prekogranični šoping po salamu, mlijeko, deterdžente... jer se to više ne isplati. Iako tvrtke i dalje teško naplaćuju račune, dramatični lanac neplaćanja je prekinut. Rast plaća usklađen je s gospodarskim rastom i ne gradi se na doštampavanju novca. Neke su se stvari, dakle, vratile u normalu. S mrtve točke pokrenuti su i prastari planovi o autocesti Zagreb – Split. Mogućim se pokazao i opstanak, pa i napredak države bez svemoćnog Velikog vođe. A i Europskoj uniji smo bliže nego ikada.

No, sve to građani, očito, ne smatraju dovoljnim. Jesu li i hrvatski građani počeli reagirati kao tipični birači tranzicijskih zemalja koji, tvrde neki zapadni analitičari, imaju nerealno visoka očekivanja od garnitura na vlasti? Pa se lako razočaraju i ni jednoj političkoj opciji ne dopuštaju dva mandata za redom?

Ima nešto istine u tome. Ali anketa o kojoj su u subotu raspravljali Račanovi socijaldemokrati svjedoči da to ipak nije sve. Golema većina građana smatra da se vlast previše bavila sama sobom, a premalo gospodarskim problemima. Čak 45 posto građana smatra da političari previše pričaju o samima sebi, a ukupno 69 posto da premalo pričaju o nezaposlenosti (24 posto), idejama za razvoj gospodarstva (18 posto), životnom standardu (14 posto), problemima običnih građana (13 posto).

Birači, dakle, vjeruju da je vlast mogla napraviti više da je barem veći dio energije utrošene na unutarstranačke i unutarkoalicijske svađe i prepucavanja uložila u rješavanje problema koji muče one koji ih biraju i plaćaju. I u pravu su.

Ako se ti rezultati povežu s nesporno lošom komunikacijom vlasti s javnošću, stranke na vlasti moraju se prije svega upitati kako to da su tako uspješno javnost obavještavale o svakoj unutarkoalicijskoj svađi, a tako loše o svemu dobrome što su učinile.

Nerijetko se na Markovu trgu može čuti da su novinari velikim dijelom krivi za sve to, jer traže samo prilike za senzacionalističke naslove. No, novinari informacije za takve naslove nisu iz prsta isisavali. Redovno su ih i obilato dobivali od političara. No, kada je IRI-jeva anketa podvukla crtu, pokazalo se da su radili uglavnom u korist vlastite štete.

A razlog je jednostavan. Hrvatski političari, većinom odrasli i formirani u vremenu kada je politika odlučivala apsolutno o svemu, pa i rezultatima izbora, uglavnom još nisu spremni priznati da su dobri odnosi s javnošću – temelj svake izborne pobjede u demokratskim društvima – posao koji ne znaju raditi i da bi, kao svi zapadni političari, trebali slušati što im struka govori.

A pravila struke kazuju da se političar, koji želi pobijediti na izborima, mora baviti temama koje najviše muče građane. I mora pažljivo i uporno najavljivati i unaprijed objašnjavati svoje poteze. Vlast je, na primjer, to propustila učiniti kada je desetke tisuća onih koji su navodno bili zaposleni, ali nisu mjesecima a neki i godinama primali plaću, i službeno proglasila onime što doista jesu – nezaposlenima. Pa je nezaposlenost rasla, što je opozicija obilato koristila za skupljanje bodova.

No, zanimljivo je da su i oporbenjaci uglavnom činili istu pogrešku kao i vlast, pa se na primjer HDZ u posljednje tri godine najviše istaknuo na temama poput Haaga ili prije neki dan Iraka, koje su jako, jako nisko na ljestvici prioriteta koju slažu građani. Zato ni HDZ nije uspio povratiti znatniji dio birača izgubljenih 3. siječnja 2000.