Rat u Iraku je pri kraju. Vojna je pobjeda izvojevana oružjem. No i kad oružje definitivno utihne, ostat će gorak okus u ustima. Ne svima, naravno. Gorak okus će ostati onima, koji se protive ratu kao neizbježnom sredstvu za rješavanje svjetskih problema. A to nije nimalo beznačajan dio čovječanstva. Nije u pravu Bruno Lopandić u »Vjesniku« kad se pita, što će se dogoditi ako u međuvremenu i naknadno na East Riveru UN-ovi pravnici ustanove da vojna akcija nije bila legitimna. Nitko od stručnjaka međunarodnog prava, bar od onih koji uživaju prestiž u struci, nije dosad ustvrdio da je vojna akcija SAD-a u Iraku legitimna. Antonio Cassese, prvi predsjednik Međunarodnog kaznenog suda u Den Haagu, među prvima je osudio međunarodnu nelegitimnost rata SAD-a protiv Iraka. Učinili su to i američki pravni stručnjaci s Yalea i Harvarda, zajedno s američkom školom »ljudskih prava«. U osudi rata u Iraku pridružila su im se i mnoga sveučilišta u SAD-a u javnim izjavama. Učinili su to prvi profesori i studenti sa sveučilišta u Texasu, državi guvernera G. W. Busha. Kod nas je, uime struke, progovorio profesor Vladimir Đuro Degan, vrsni poznavalac međunarodnog prava, a nećemo ni spominjati europsku školu međunarodnog prava. Sa stajališta međunarodnog prava ovaj je rat potpuno nelegitiman, jer nisu bila iscrpljena sva sredstva prisile koja su stajala na raspolaganje međunarodnoj zajednici da se Irak razoruža.

Prema tome, o »legitimnosti« ovog rata mogu govoriti samo političari i diplomati. Političari će se već lako prilagoditi novoj ravnoteži snaga i prihvatiti stajalište jačega, jer imaju izgovor u famoznoj krilatici da je politika umijeće mogućega. Prema tome, ako nešto nije moguće, lako će ga se odreći i preustrojiti se prema onome koji je jači. To je, na žalost, realnost. Ljudska su bića »kvarljiva», pa će brzo zaboraviti užasne implikacije ovog nelegitimnog rata za cijeli svijet, ne samo za nevine i nepotrebne žrtve. Njih ionako nitko više neće ništa pitati. A istina je relativna – to smo bar vidjeli u ratovima koji su protutnjali ovim našim prostorima.

Diplomati su još savitljiviji od političara, jer su oni službenici s golemim primanjima (ne samo kod nas) i izmistificiranim ugledom. Boluju od profesionalne bolesti koja se zove karijerizam i oportunizam. Za ostanak na položaju spremni su prihvatiti silu jačega, ako od toga ovisi njihova karijera. U ovom trenutku, kada prisustvujemo nastanku »globalnog kaosa«, moguće je još uvijek nešto učiniti da svijet definitivno ne otklizne u posvemašnju nesigurnost, ratove i kaos. U ovom trenutku potrebno je spašavati ostatke međunarodnog poretka koje je uništila američka jednostrana ratna operacija u Iraku.

Istovremeno, potrebno je i te kako brižljivo razlučiti protivljenje trenutačnoj politici američke administracije od antiamerikanizma koji je neizbježna posljedica ovakve politike. I pisac ovih redaka se smatra, poput našeg istaknutog sociologa seksualnosti Aleksandra Štulhofera, amerikanofilom. Amerika je doista dala neprocjenjiv doprinos oslobađanju svijeta od totalitarnih režima i razvojem ideje demokracije, ljudskih prava – i vladavine prava u svijetu. To, što ovaj rat dezavuira ideju vladavine prava u svijetu i ideju ljudskih prava, za to ne treba okrivljavati samu ideju – već one koji se skrivajući iza te ideje razotkrivaju kao pobornici gole sile. No sila na dugu stazu ništa ne rješava, a ovaj će rat biti upamćen u povijesti čovječanstva kao tragična zabluda jedne dogmatične političke elite, koja se poslužila vulgarnim makijavelizmom: cilj opravdava sredstva.

Međutim, nijedan cilj, kolikogod plemenit i opravdan, ne može opravdati nelegitimna sredstva. Sredstva moraju biti primjerena cilju: u ovom slučaju to nisu bila, ali to još uvijek ne znači da smo se, iako smo na rubu, definitivno survali u provaliju. Zato u ovom trenutku treba ponovno vratiti UN-u njegovu ulogu, a s njim jačati EU i NATO kao kolektivne, multilateralne organizacije koje će nuditi zajednička rješenja. Po Churchillu, demokracija je najmanje loša od svih sistema. A i UN se mogu učiniti još manje lošima: treba samo proširiti Vijeće sigurnosti i ukinuti veto.