Bivšeg ministra obrane Jozu Radoša šokirao je Ustavni sud koji je poništio njegovu odluku o zabrani istupa u medijima pripadnicima HV-a i zaposlenicima MORH-a bez ministrovog odobrenja. Radoš odluku smatra besmislenom i označava je kao uvod u politizaciju vojske. Na drugoj strani Andrija Bratulić, čiji je slučaj bio povod Radoševoj odluci i koji je od Ustavnog suda i zatražio ukidanje sporne odluke, ne skriva zadovoljstvo, tvrdeći da ničim nije povrijedio zakon, nije odao vojnu tajnu i nije javno istupio u vojnoj odori. A satisfakciju u toj odluci Ustavnog suda nalazi i umirovljeni admiral Davor Domazet, kojeg je zajedno s još jedanaest visokih časnika umirovio predsjednik Mesić nakon njihovog otvorenog pisma.

Bit će još sigurno kontroverznih ocjena odluke Ustavnog suda, polemika o tome da li je ministar Radoš grubo kršio temeljna ljudska prava ili ne. No, ključ za dešifriranje stvarnih dosega ove »povijesne« odluke nalazi se u rečenici obrazloženja u kojoj stoji da je Radoš »prekoračio svoje zakonske ovlasti, te povrijedio ustavno načelo jednakosti građana i pravo na slobodu javnog izražavanja«.

Ustavni sud praktički kaže da konkretna sporna odluka nije donešena na temelju zakona i da je restriktivna, čime su određenom čovjeku uskraćena određena prava. No, Ustavni sud nigdje ne ulazi u sadržaj onoga što je Bartulić rekao i zato bio kažnjen niti dovodi u vezu demokratski složen i dvosmjeran odnos između vojske i vojnika, s jedne strane, i civilne vlasti, s druge. I teško da će se to bilo kojom ustavnom formulacijom moći razriješiti. Te, isto tako, svakako ne propisuje

Jedan od svjetskih vodećih teoretičara demokracije Robert Dahl u svom glasovitom djelu »Demokracija i njezini kritičari«, u poglavlju u kojem se bavi civilnim nadzorom prisile, piše između ostaloga i sljedeće: »Da bi se nekom zemljom demokratski vladalo, potrebna su dva uvjeta: Prvo, ako vojne i policijske organizacije postoje, tada moraju biti podvrgnute civilnom nadzoru. Ali civilni nadzor, iako nužan, nije dostatan, jer mnogi nedemokratski režimi također imaju civilni nadzor. Stoga, drugo, civili koji nadziru vojsku i policiju i sami moraju biti podvrgnuti demokratskom procesu«. Tu, međutim, nije kraj. Medalja ima i svoju drugu stranu, odnosno i vojska ima tu neke svoje obaveze. Zato nešto dalje u istom poglavlju Dahl piše: »Profesionalni vojni kadar u demokratskoj zemlji ne samo što može dobiti ranu socijalizaciju kao civili, te kao rezultat toga dijeliti civilna uvjerenja u pogledu legitimnosti ustavnog poretka i ideje i prakse demokracije, nego i njihov osjećaj dužnosti da slušaju ustavno izabrano civilno vodstvo može biti ojačan profesionalnim kodeksom vojnog establishmenta«.

Kakav je »profesionalni kodeks« vojnog establishmenta kod nas najbolje je pokazalo dvanaest generala u svom pismu Mesiću, pa tvrditi poput Domazeta da je odlukom Ustavnog suda doživio satisfakciju pravi je cinizam. Da, kaže Ustavni sud, i vojnici mogu javno govoriti. Ali, kaže iskustvo razvijenih demokracija, profesionalni vojnik i kada govori pazi što govori i kako govori, pri čemu mu je napad na vlast i dovođenje u pitanje legitimnosti ustavnog poretka zadnje na pameti. Zato ne treba optuživati Ustavni sud da je ovom odlukom omogućio politizaciju vojske. Politizacija vojske u Hrvatskoj će biti moguća ukoliko vojska i vojnici ne shvate koja ima je stvarana zadaća u demokraciji, i da nemaju veća prava od drugih koliko god bili zaslužni za obranu zemlje, te ukoliko političari i društvo u cjelini ozbiljno ne shvate da svako igranje s vojskom i vojnicima u vlastitoj zemlji može vrlo lako odvesti u kaos.