Vjesnik: 15. 04. 2003.

Gdje su svi ti ljudi

PIŠE: FRAN VIŠNAR

Umjesto najavljivane velike i očajničke bitke za Tikrit, ponovio se Bagdad. Nigdje spomena vrijednog otpora. U gradu sa sto tisuća stanovnika ostali su samo vođe plemenskih sunitskih klanova. Članovi stranke Baas, ostaci Republikanske garde, fedajini, Saddamova oružana pratnja i sl. nestali su, kao da nikada nisu ni postojali. I mada se u Tikritu prije nekoliko dana okupljala kakva-takva oružana sila spremna suprotstaviti se Amerikancima, sada je i ona »isparila«. Gdje su svi ti ljudi?! Tešku opremu su ostavili po gradskim četvrtima, streljivo također. Ono na što nailaze američki vojnici nalik je »ukletom Holanđaninu« - brodu koji plovi razapetih jedara, ali potpuno prazan, bez ljudske posade.

Amerikanci moraju razjasniti tu enigmu. Jer, zauzimanjem Tikrita, zadnjeg većeg urbanog središta, koalicijske snage završavaju fazu velike vojne intervencije i ulaze u fazu stabilizacije zemlje (velike poput Španjolske ili Kalifornije). Ona je potpuno neizvjesna jer Amerikanci nisu još napravili tri stvari: utvrdili je li Saddam mrtav ili živ (ako je mrtav, kada je i gdje poginuo, ako je živ, gdje se sklonio), gdje je oružje za masovno uništenje i kamo je nestala polovica Saddamove vojske i tajne policije?Zagonetku sa Saddamom Amerikanci moraju raspetljati što prije jer će biti vrlo nezgodno da se i on izvuče kao Osama bin Laden. Za Bijelu kuću i fazu stabilizacije bilo bi najbolje da je Saddam pokopan pod ruševinama: nema više njegovih poruka, nema iračke vlade u egzilu, nema gerile. No, na takvu optimističku varijantu Amerikanci ne mogu sasvim računati. I mrtvi Saddam (za mnoge Iračane poginuo je herojskom smrću i u borbi) opasan je simbol. »Desadamizacija« Iraka trajat će dugo, barem dotle dok se ne izvrši potpuna demilitarizacija zemlje.

Američke vojnike u Bagdadu i drugim zauzetim gradovima neće svi dočekati cvijećem, svježe pečenim kruhom i cigaretama. Jer, jedno od objašnjenja gdje je »iscurio« Saddamov vojni, policijski i obavještajni aparat treba tražiti u primjerima drugih režima koji su preko noći doživjeli krah. Pad Berlinskog zida i sudbina DDR-a ne može se uspoređivati s Irakom, čak niti Rumunjska, jer su se režimi tamo urušili iznutra, a u Iraku vojnom intervencijom izvana. Vijetnam je bolji primjer. Kada su komunisti 1975. zauzeli Sajgon, bivši režim se je raspršio. Dio je pobjegao, dio se pritajio, dio odmah novoj vlasti ponudio svoje usluge. To se upravo događa i u Iraku. S jednom razlikom. U Južnom Vijetnamu (do 1975. god. suverenoj proameričkoj državi) više nitko nije imao volje organizirati antikomunističku gerilu. A u Iraku nisu još svi položili oružje. Što god napravili u toj zemlji Amerikance će barem polovica Iračana uvijek smatrati »imperijalistima« i »okupatorima«.

U Bijeloj kući je malo pravih poznavatelja arapskog svijeta i njegovog mentaliteta. Točno je da ljudi vole pobjednika, što čine najviše zato što ga se boje. Arapi na duži rok svoje poraze vole pak pretvoriti u pobjede. Amerikanci će biti poraženi u miru ukoliko naprave upravo ono što su prije rata željeli izbjeći (Washington je tvrdio da nikada neće napraviti takvu grešku): dovesti na vlast šačicu emigranata među kojima ima i onih koji nisu niti odrasli u Iraku. Oni uopće ne poznaju lokalne prilike, niti koliko duboko moraju čistiti vojsku, policiju, administraciju.

Za taktiku raspršivanja bivših pripadnika režima to je idealna prilika da se pregrupiranju i ostanu mirovati dok opasnost ne prođe. Oni imaju što čuvati: kadrove, odnosno same sebe. Nitko drugi o njima ne zna to što oni sami znaju o sebi: tko je koga ubio, tko je najviše krao iz državne riznice, tko je trgovao naftom, čak i drogom i otrovnim supstancama u privatne svrhe, tko je koga pokrao, kako se napredovalo za vrijeme Saddama, naručivali atentati u inozemstvu i kod kuće i sl.

Šanse da se izvuku okorjele ubojice koje su i za Saddama bile anonimne, najveće su upravo u fazama stabilizacije i tranzicije zemlje. Mnogi će se odmah uključiti u lokalnu policiju zaduženu za održavanje reda i mira, razne oblike vlasti u gradovima, pa na kraju i u pripremu demokratskih izbora čak i kao kandidati na listama raznih stranaka. Organizirat će se kao mafija s vođama na vrhu i tajnim vojnicima na dnu koji će po danu na tržnicama prodavati voće i kozji sir, baviti se sitnim zanatima ili skromnom trgovinom, a po noći podmetati eksplozive, bacati bombe na američke vojnike i pucati po njima kada god im se ukaže prilika. Strahote podzemnog gerilskog rata u gradovima iskusili su Francuzi u Alžiru i Britanci u Adenu, a Izraelci krvavo stanje ni rata ni mira na palestinskim područjima.

Amerikanci se u svakom svom poslijeratnom potezu moraju pokazati kompetentnim upravljačem zemlje sa 23 milijuna stanovnika. A s čim će se morati pritom suočavati najbolje opisuje vic koji se ovih dana širi arapsko-islamskim svijetom. TV-postaja Al Jazeera anketira u Kuvajtu, Egiptu i Iraku: »Kakvo je vaše mišljenje o nestašici mesa?« Kuvajćanin pita: »Što je to nestašica?«, Egipćanin: »Što je to meso?«, a Iračanin: »Što je to mišljenje?«.