Vjesnik: 18. 04. 2003.

Zašto se Gotovina našao u društvu s Mladićem i Karadžićem

Optužnice ne optužuju narode nego točno imenovane osobe za koje se sumnja, na osnovi prikupljenih dokaza, da su ili osobno ili zapovjednom odgovornošću krive što su se dogodili zločini. Je li to kontekst Carle del Ponte? Ako jest, onda Carla del Ponte nije izjednačavala hrvatske branitelje i četničke jurišnike, divljali oni u Hrvatskoj ili Bosni. Ona je nabrojila tri akta koja je sama potpisala, tri predmeta koja nije uspjela dovršiti jer su sva trojica nedostupna pravosudnim i policijskim tijelima

VLADO RAJIĆ

Je li Carla del Ponte za svojeg boravka u Zagrebu, spominjući Gotovinu, Mladića i Karadžića, izjednačila Domovinski rat, četničko divljanje u Hrvatskoj i mračno osvajanje Bosne?

Frane Krnić, šef Ureda za odnose s Haagom, diplomatski je u jednom od rijetkih javnih istupa rekao da je nabrajanje glavnih optuženika Haaškoga suda istrgnuto iz konteksta.

Koji je to kontekst bio?

Radovan Karadžić bio je vođa bosanske politike koju je vodio Slobodan Milošević. Iza tog liderstva ostale su stotine i tisuće poginulih i milijuni beskućnika. Ratko Mladić bio je lokalni šerif koji je iskoristio vojnu moć bivše JNA i političku zaglupljenost svojih sunarodnjaka da bi vodio pobunu protiv legalne hrvatske vlasti.

Ante Gotovina bio je profesionalni vojnik koji se u okolnostima agresije na Hrvatsku stavio na stranu branitelja i pritom počinio, tako kaže optužnica, ratni zločin.

Svoj trojici zajednička je činjenica da su u bijegu. U bijegu od tereta koji im stavlja, svakom pojedinom, haaška optužnica. Za Carlu del Ponte to su tri otvorena a nedovršena predmeta.

Optuženici iz Hrvatske uglavnom su se odzivali pozivu Haaškoga suda. Protiv hrvatskih optuženika sporovi su u tijeku. Osim za Gotovinu.

Protiv Srba iz BiH vodilo se nekoliko postupaka. Radovan Karadžić nije među njima. Veliki Srbin i mali kriminalac skrio se ne bi li time pokazao koliko se boji suđenja i optužnice. Ratko Mladić je također u bijegu iako u svojoj bahatosti nije krio dokaze da je baš on osobno i kao zapovjednik pobunjeničke vojske počinio zločine na hrvatskom teritoriju.

Činjenica da je haaško tužiteljstvo baš njih trojicu izoliralo od njihove vojne i nacionalne okoline pokazuje da u optužnicama, osim kad se to namjerno čini, nema ni pravne niti političke generalizacije. Optužnice ne optužuju narode nego točno imenovane osobe za koje se sumnja, na osnovi prikupljenih dokaza, da su ili osobno ili zapovjednom odgovornošću krive što su se dogodili zločini.

Je li to kontekst Carle del Ponte? Ako jest, onda Carla del Ponte nije izjednačavala hrvatske branitelje i četničke jurišnike, divljali oni u Hrvatskoj ili Bosni, svejedno. Ona je nabrojila tri akta koja je sama potpisala, tri predmeta koja nije uspjela dovršiti jer su sva trojica nedostupna pravosudnim i policijskim tijelima zemalja u kojima se kriju, odnosno Haaškome sudu.

Zašto se hrvatskoj javnosti uporno sugerira da je »ta oštra žena iz Švicarske« zapravo eksponent one europske i svjetske politike koja sav ratni užas na ovim prostorima podvodi pod zajednički nazivnik obračuna balkanskih plemena? Nikakav kontekst, osim činovničkoga, a Carla del Ponte i jest činovnica tužiteljstva Haaškoga suda, ne može skriti činjenicu da je tužiteljica rekla točno ono što pod oznakom neriješenih predmeta ima u svojim ladicama.

Mladića i Karadžića valja ostaviti njihovoj sudbini. Oni se, osim zadovoljenja osjećaja pravde, Hrvatsku ne tiču. Međutim, Hrvatska i te kako mora voditi računa o tome da je Ante Gotovina »njen grijeh«. Dobro se zna u Haagu da je dio hrvatske političke javnosti naklonjen Gotovini, da podržava njegov bijeg, da je spreman, u slučaju da hrvatski policajci pronađu odbjeglog generala, stvarati nered na hrvatskim ulicama. Pa što košta da košta.

Ali, cijena koju Hrvatska plaća nakon posjeta Carle del Ponte postaje previskom. Mogu se domaći lažni domoljubi ljutiti na haašku tužiteljicu koliko hoće, tvrdeći da ona izjednačava časnost Domovinskog rata s četničkom pobunom i četničkim divljanjem u Bosni. Neće biti u pravu sve dok ta ista Hrvatska, koju oni navodno brane, bude plaćala trošak toga bijega. Diplomatski i državnički. Drugo, nije Carla del Ponte izjednačila Domovinski rat s Mladićem i Karadžićem, nego s tri akta, tri optužnice. To je kontekst kojem onda valja pribrojiti i sve ono o činovničkim i tužiteljskim obvezama gošće hrvatske vlade u srijedu.

Nema te diplomacije koja može uvjeriti Antu Gotovinu i njegove odvjetnike, bili oni pravni ili politički. Taj problem će rasti što tvrdoglavost bjegunca i njegovih savjetnika bude veća. To je kontekst koji Hrvatska trenutno ne može promijeniti. Može se samo nadati u efikasnost svojih tijela reda. Može se samo očekivati da će Gotovina, nakon dvije godine bijega, jednom biti i neoprezan. Ali, to neće opravdati one političke snage u Hrvatskoj koje uporno zagovaraju navodnu obranu časti Domovinskog rata, radeći sve protiv dostojanstva obrane kojom je Hrvatska uspjela zaštititi svoj državni teritorij od 1991. do 1995. godine.