Novi list: 19. 20. i 21. 04. 2003.

Šuškove tajne terete i Račana

Piše: Jelena Lovrić

Zahvaljujući inzistiranju buldožerske Carle del Ponte hrvatska će se politička elita ipak morati suočiti s istinom o tome što je Hrvatska za rata radila u Bosni i Hercegovini. Za običnu javnost to je notorno. Samo se političari još postavljaju nojevski, s glavom u pijesku a guzicom u nebu.

Skidanje oznake tajnosti sa Šuškove ostavštine u Ministarstvu obrane i njeno proslijeđivanje u Haag za sadašnju je vlast neugodno, valjda, koliko i za bivšu. Otvaranje arhiva potvrdit će – kako to kaže odvjetnik Nobilo, koji je silom svoga posla, kao Blaškićev branitelj, dobro upoznat s činjenicama iz tog vremena – da Hrvatska nije bila samo umiješana u rat u Bosni i Hercegovini, nego je izravno »stvorila Herceg-Bosnu, kao instrument hrvatske državne politike u BiH«. Herceg-Bosna, kao Tuđmanovo čedo, bila je u funkciji razbijanja Bosne i Hercegovine. Potvrdit će se također da je u te somnabule planove Hrvatska ulupala grdne milijarde, da je dobar dio tih sredstava, otkinutih od hrvatskih ljudi, skrenuo u privatne džepove, tim su parama eksponenti bivše vlasti i Šuškovi prijatelji kupovali po Hrvatskoj sve što im se svidjelo.

Za sadašnju je vlast prisilno otvaranje Šuškova dosjea neugodno, prvo, zato jer je izvještaj o ulozi Hrvatske u ratu u BiH i svemu ostalome što se događalo u Tuđmanovom desetljeću, trebala napraviti prije tri godine. Umjesto da u javnost izađe s dokumentiranom istinom, ona je sve prešutjela, zataškala, prikrila. Dapače, ministar Radoš izražavao je veliko povjerenje u HDZ-ove kadrove. Ministrica Antunović upravo pokreće kazneni progon novina koje su objavile dokument o svojedobnoj eksploziji u Dubokom Jarku, jer je na njemu oznaka vojne tajne, kao da je Šuškove konspiracije obavezuju više od prava javnosti da zna što se događalo.

Drugo, raskrinkavanje involviranosti Hrvatske u bosansko-hercegovačku ratnu tragediju za sadašnju je vlast neugodno jer je u direktnoj suprotnosti s njenim stavovima, pretenciozno izloženim u famoznoj deklaraciji o Domovinskom ratu. Vlada sada najavljuje analizu onoga što se u prošlosti događalo, ali koju li će ekvilibristiku upotrijebiti da pomiri svoju deklaraciju i činjenice? Velika je greška bila što se Sabor išao pačati u poslove povjesničara. Kao da je posjednik svekolike istine, poduzeo se donijeti obavezujući pravorijek o povijesnim temama. Druga je greška što se pritom više brinulo o političkim potrebama nego o činjenicama. Klecajućih koljena pred desničarskom halabukom, vlast se odlučila žrtvovati istinu. Deklaracija je danas neugodan spomenik njenog kukavičluka i kolaboriranja s Tuđmanovom zločinačkom politikom spram Bosne i Hercegovine.

Račan je svojedobno, još kao opozicionar, tvrdio da Tuđmana ne bi podcjenjivao, da on sigurno nije radio na podjeli Bosne i Hercegovine. Iako je bilo bjelodano da se Hercegovina tretira kao dio Hrvatske, kao jedna od hrvatskih pokrajina. Za one koji su htjeli znati, nije o tome bilo nikakvih nepoznanica. Ne dirajući se proteklih godina u te teme, dijelovi sadašnje vlasti prikrivaju i vlastito asistiranje Tuđmanovoj bosanskoj politici. Carla del Ponte dobro je razumjela da Račan ponovo kupuje vrijeme, pa je ambasadorima Europske unije i SAD-a, s kojima se susrela nakon posijela u Banskim dvorima, preporučila da nastave s pritiscima na Hrvatsku. Jer, kako je rekla, hrvatska vlada s Haškim sudom surađuje samo kad i koliko mora.