Odakle i s kojim pravom, osim prava na laž, ovaj »bivši« praksisovac i ujdijevac par excellence meni imputira svoju mračnu projekciju vlastite prošlosti kada je bio novoljevičarski šezdesetosmaš na relaciji Beograd – Zagreb, kada je idejno kontaminirao svojim kvazidoktrinama naraštaje studenata filozofije Filozofskog fakulteta u Zagrebu

Samoproglašeni branitelj ljudskih prava i bivši ekstremni ljevičar jugokomunističke provenijencije dr. Žarko Puhovski, o kojem pokojni Vlado Gotovac piše kao o »malom popravljaču društva koji s povišenim glasom samodopadne brbljavosti iznosi prigovore većem, slavnijem i jadnijem popravljaču« ili uz čije ime i članak navodi sljedeću opasku »mješavina šarlatanstva, licemjerstva, gluposti i podlosti«, nonšalantno i denuncijantski u svom poznatom stilu pokušava me diskreditirati stavljajući moje ime na popis aktera povreda, a ne zaštite ljudskih prava.

Odakle i s kojim pravom, osim prava na laž, ovaj »bivši« praksisovac i ujdijevac par excellence meni imputira svoju mračnu projekciju vlastite prošlosti kada je bio novoljevičarski šezdesetosmaš na relaciji Beograd – Zagreb, kada je idejno kontaminirao svojim kvazidoktrinama naraštaje studenata filozofije Filozofskog fakulteta u Zagrebu, udaljujući ih od svake nužde i potrebe da pokušaju mijenjati zločinačku stvarnost Titove jugoslavenske despocije?

Dok je Puhovski ispisivao svoju kvaziintelektualnu knjigu »Socijalistička konstrukcija zbilje« ne shvaćajući da je njegov ideološki svjetonazor propao prije negoli je uspio i tiskati svoja razmišljanja između 1980-1990. godine, dok je istodobno kovao zajedno sa svojim prijateljem Vojom Koštunicom tridesetgodišnje prijateljstvo, koje je ovom posljednjem vjerovatno pripomoglo u rehabilitaciji četništva u Srbiji, ali i mogućem uhićenju pod sumnjom za upletenost u ubojstvo srbijanskog premijera Zorana Đinđića, dotle sam ja sve činio da se u međunarodnoj zajednici uvidi da je Jugoslavija masovna kršiteljica ljudskih i nacionalnih prava vlastitih građana i naroda (pored ostalih, uspio sam sredinom osamdesetih godina pitanje progona političkih zatvorenika dovesti u fokus najšire međunarodne javnosti što je neposredno dovelo do zatvaranja najzloglasnije Titove kaznionice za političke zatvorenike, Golog otoka 1987. godine) i da Zapad treba oduzeti povjerenje Savezu komunista Jugoslavije, ali i ljudima poput Žarka Puhovskog koji su uporno i dosljedno obmanjivali slobodni svijet da je moguća demokratska rekonstrukcija te iste Jugoslavije.

Dakle, nakon održanih višestranačkih izbora 1990. godine, Puhovski i mnogi drugi kvazidemokrati šutjeli su pune tri godine o povredama ljudskih prava pod HDZ-ovom vlašću, vjerojatno razmišljajući o odlasku za Beograd ili na Zapad, dok sam ja od prvog dana dizao glas i slao prosvjede zbog nedemokratskog karaktera Tuđmanove vlasti zahtjevajući ne samo raspuštanje jugoslavenske Udbe i privođenje pravdi naredbodavaca i počinitelja zločina komunističke strahovlade, već sam prvi objavio popis nestalih građana Gospića 1991. godine, utemeljio s drugim političkim i javnim djelatnicima Hrvatski odbor za ljudstva prava 1989 i 1992. godine, razotkrio krivotvorenje parlamentarnih izbora 1992. godine, prosvjedovao protiv niza političkih ubojstava i sudjelovao u sprečavanju nasilnih deložacija iz tzv. vojnih stanova u Zagrebu, među prvima prozvao odgovorne za ubojstva Marine Nuić, Milana Krivokuće, Ante Paradžika, Blaža Kraljevića, Stojana Vujnovića, Ratka Zrne, obitelji Zec, branitelja u stožeru HOS-a u Vinkovcima, itd.

Dok mi uvredljivo ovaj salonski ekskomunist poručuje da bi moje ime pretežito pripadalo popisu aktera povreda a ne zaštite ljudskih prava, mogu samo spomenuti, da sam ja, a ne on, zbog borbe za demokraciju i ljudska prava bio sustavno proganjan, uhićivan i zatvaran, da su neki moji suradnici bili ubijeni u Zagrebu istovremeno dok je Puhovski predavao svoju šuplju praksisovsku političku filozofiju, i o svemu tome šutio trubeći naknadno o nekakvoj beogradskoj peticiji za ukidanje članka 133. krivičnog zakona Jugoslavije, dok su u Zagrebu bili istovremeno potpisnici peticije za amnestiju političkih zatvorenika, ubijani, uhićivani, izbacivani s posla, terorizirani i saslušavani od komunističke tajne policije, kojoj je teoretski okvir djelovanja i opravdanja davao, uz ostale, i Žarko Puhovski.

Moju vjerodostojnost u obrani ljudskih prava i načela suvremene demokracije potvrdio je i Amnesty International i Kongres Sjedinjenih Država, koji je uskratio Jugoslaviji 1989. godine, nakon mojeg svjedočenja, ekonomski kredit od milijardu USD i tako ubrzao slom voljene tamnice naroda Žarka Puhovskog, koji niti 2002. godine ne skriva da ne može prežaliti njezin nestanak, pa to pravda tobože time da je bio protiv njenog raspada ukoliko to uključuje i ljudske žrtve. Puhovski ne zna – uza svu svoju bijedu filozofije – da ljudske i nacionalne slobode, nažalost, nema bez žrtvi u krvi.

Dok je Puhovski šutio kao riba ili isprazno docirao, ja sam aktivno sudjelovao u obrani RH i BiH od četnika Voje Koštunice, Voje Šešelja i Slobe Miloševića, ali i u obrani BiH od Mate Bobana i Franje Tuđmana, zbog čega sam zajedno sa suradnicima do dana današnjeg izopćen iz hrvatske medijske javnosti, oduzeta je meni i članstvu parlamentarna Hrvatska stranka prava, s ciljem kako našu javnost ne bi imao tko podsjećati na komunističku i Tuđmanovu strahovladu od 1945. do 2000. godine.

Puhovski u svojem članku u Novom listu od 10. travnja želi demantirati ono što ne može demantirati, jer je istina da HHO ne samo vrši autocenzuru nad vlastitim stajalištima i djelovanjem (izostavljena su mnoga stajališta i izjave koje Puhovskom nisu odgovarale, a što je bio i jedan od razloga što je s obilježavanjem desete obljetnice HHO-a izostao jedan od najistaknutijih bivših predsjednika HHO-a g. Vjekoslav Vidović), nego nikad niti jednom izjavom HHO i Puhovski nisu prosvjedovali protiv cijelog niza najtežih povreda ljudskih prava, uključujući ratne zločine poput Gospića, Siska, Pakračke Poljane, Medačkog džepa, odnosno političkih ubojstava od Paradžika, Krivokuće, Kraljevića, Nuićke i dr.

Dakle, moj opravdani prigovor da su izbačena stajališta i izjave koji ne odgovaraju sadašnjih predsjedniku HHO-a Puhovskom, on odbacuje plitkim sofizmom, da ukoliko meni što nedostaje, nema veze. Dakle, cenzurirana i retuširana dokumentacija HHO-a za Puhovskog je vjerodostojna, a ako se na tu prijevaru buni tamo neki Paraga, to se ionako više ne može promijeniti. Logika Puhovskog je da tisuću puta ponovljena laž postaje, napokon, istinom, jer retuširanje i cenzura za Puhovskog u konkretnom slučaju ne postoje.

Ovo je posebno značajno stoga, jer Puhovskog i HHO-a na HTV-u ima znatno više negoli Mesića i Račana zajedno, premda se oni vole itekako pojavljivati u javnosti.

U vezi s neistinom Puhovskog da su »Levaru pomogli koliko smo mogli, a njegovoj obitelji nakon njegove smrti«, samo napomena da odvjetnica i dugogodišnja članica HHO-a nije uopće spomenula obitelji Levar za mogućnost podizanja odštetne tužbe zbog ubojstva supruga, a kamoli podigla tužbu, dok udovicu gđu Levar nisam izravno 2002. godine s tim njezinim pravom upoznao, a rok za tužbu od tri godine gotovo da je istekao. Tužba do 1. travnja ove godine još nije bila uložena.

Izvještaj o događajima nakon vojne operacije »Oluja« držan je godinama u ladici HHO-a te nije objavljen sve do 1999. godine, a kao knjiga tek da za to prikrivanje nije odgovoran kada je godinama sjedio u vrhu te iste organizacije koju je i 1993. godine pokrenuo.

Isto tako, neistinita je tvrdnja Puhovskog da je u posljednje tri godine objavljeno više kritičkih stajališta HHO-a nego u sedam ranijih godina, jer se iz objavljenih dokumenata HHO-a u već spomenutoj publikaciji jasno vidi da je od smjene vlasti 3. siječnja 2000. do zadnje tiskane izjave u publikaciji 02. lipnja 2002. objavljeno ukupno slovima i brojkama dvadeset i šest (26) izjava i priopćenja, a prije 3. siječnja 2000. godine ukupno 119 izjava, stajališta i priopćenja. Dakle, ovdje nije riječ o mojim spoznajnim teškoćama i suvislosti već o nesuvislosti i neistinoljubivosti Žarka Puhovskog.

U pogledu insinuiranja od Puhovskog kada mi predbacuje »uoči Paragi ne tako davno najdražeg nadnevka u godini, 10. travnja...«, želim mu samo poručiti da, na sreću, nema više ni on razloga slaviti 29. novembar kao Dan stvaranja avnojske Jugoslavije, niti 1. decembar kao Dan ujedinjenja monarhističke Jugoslavije, ali i Dan sječe Hrvatskog proljeća u Karađorđevu, kojem su i Puhovski i drugovi obilno pridonijeli, kao što nema razloga slaviti više ni 1. mart 1919. kada mu je osnovana njegova bivša KPJ ili 1937. marionetska KPH.

O tome zašto jugoslavenstvo Puhovskog nikada nije bila legitimna pozicija u obrani ljudskih prava i zašto se on pribojava svoje prošlosti bježeći od svojih »ranih radova« kao vrag od tamjana, nekom drugom prigodom, reagira Dobroslav Paraga, predsjednik Hrvatske stranke prava 1861.