Vjesnik: 25. 04. 2003.

Svađa s veleposlanicima - Granićev pucanj u prazno

Granićev istup stavlja u nezgodan položaj i samog premijera, jer bi se moglo pomisliti da je Granić samo glasnogovornik općeg raspoloženja unutar Vlade prema međunarodnim predstavnicima / Diplomatska pravila nalažu da se problemi, pa i povišeni tonovi, u pravilu ostavljaju iza zatvorenih vrata

ZAGREB, 24. travnja – Diplomatski gaf potpredsjednika Vlade Gorana Granića, koji je u javnom medijskom nastupu za nekompetentnost i tendencioznost optužio veleposlanstva i veleposlanike ključnih europskih i svjetskih zemalja a njihove intervencije nazvao smiješnim i tragičnim, dosad je najozbiljniji udarac koalicijskoj vladi u odnosima s predstavnicima međunarodne zajednice u Hrvatskoj.

Takav istup stavlja u nezgodan položaj i samog premijera, jer bi se moglo pomisliti da je Granić samo glasnogovornik općeg raspoloženja unutar Vlade prema međunarodnim predstavnicima. Osim toga, taj će ispad sasvim sigurno pročitati i kao nespremnost vlasti da ispuni preostale međunarodne obveze, jer se Granić žustro bunio zbog veleposlaničkih kritika upravo o tim pitanjima.

Izjava Gorana Granića o tome da strani predstavnici stalno izmišljaju nešto novo da bi kažnjavali Hrvatsku podsjetila je na prošlih 10 godina vladavine bivšeg režima koji je međunarodne predstavnike smatrao uglavnom neprijateljima hrvatske državnosti. Međutim, tada se s nekim državama ciljano sukobljavalo. Napadala se diplomacija one države koja je u tom trenutku bila najžešći kritičar. Tako je SAD, primjerice, u vrijeme HDZ-a Hrvatskoj bio strateški partner, ali i ključni neprijatelj, jer »je CIA radila na rušenju hrvatske države«, NATO je bio spasitelj, ali i neprijatelj kada je umalo došlo do sukoba kod Martina Broda.

Goran Granić, međutim, ovakvu pogrešku nije učinio prvi put. Već je ranije, u jeku afere zbog (ne)uručivanja optužnice umirovljenom generalu Bobetku, optužio nizozemsku vladu. Ozbiljnih diplomatskih sukoba, o kojima se u javnosti manje znalo, pojedini su dužnosnici hrvatske vlade imali uvijek kad ime je bilo teško prihvatiti kritike zbog još neispunjenih međunarodnih obveza. U komunikaciji s međunarodnim predstavnicima hrvatski su se političari često ponašali kao slon u staklarnici. Kada se postigne dogovor o tome da se s nekim pitanjima ne izlazi u javnost, u pravilu se dogodi obratno.

Takva se situacija ponovila kada je SAD od Hrvatske tražio da se izjasni o podršci za rat u Iraku. Američki je veleposlanik stalnim hrvatskim mijenjanjem stavova bio poprilično uznemiren i na kraju je u medijima reagirao neprimjereno žestoko.

Ipak, Račanova će vlada, bez obzira na posljednji Granićev gaf, morati obnoviti već neke ranije porušene mostove. U jeku dogovaranja o tome kako će se Račanov posjet Londonu odgoditi »sporazumno« zbog Blairovih obveza, Račan je izjavio da su Hrvatska i Velika Britanija »ionako na suprotnim stranama«. Nakon toga Račan je britanskom premijeru poslao uljudno pismo na koje do danas nije dobio odgovor. U takvim situacijama loša poruka dolazi i kad je neizrečena i nisu potrebne nekontrolirani izljevi gnjeva u javnosti.

Problema s komunikacijom Vlada ima i kada su u pitanju međunarodne organizacije poput OESS-a.

Račanovo odbijanje (nekoliko mjeseci) da se sastane s predstavnicima EU-a, OESS-a i SAD-a radi rješavanja pitanja povratka izbjeglica i njihove imovine rezultiralo je oštrim pismom međunarodnih predstavnika.

Odgovor s Markova trga je uslijedio brzo, no nije se odnosio na sadržaj primjedbi i najavu sastanka da bi se problemi riješili, nego je u njemu samo ustvrđeno da se s premijerom ne može komunicirati na taj način.

Račanova je vlada u posljednjih nekoliko tjedana najavila snažne reformske zahvate i rješavanje svih preostalih međunarodnih obveza koje se odnose na EU-uvjete, no takvim potezima dovodi do sumnje želi li te obveze uistinu ispuniti.

Izravno obraćanje veleposlanicima je također kontraproduktivno, jer su oni samo državni činovnici koji provode odluke svojih vlada. Istodobno, vladini se dužnosnici neće propustiti pohvaliti da dobro rade kada te iste pohvale dođu od istih tih stranih predstavnika.

Ako se odbaci mogućnost da su se ispadi dogodili namjerno, onda u prvi plan dolazi klasična boljka hrvatske nekoordinirane vanjske politike u kojoj se Vladini vođe teško navikavaju na savjete iz vlastitih redova.Diplomatska pravila također nalažu da se problemi, pa i povišeni tonovi, u pravilu ostavljaju iza zatvorenih vrata. Javnim inaćenjem i optuživanjem stranih vlada zbog pitanja koje Hrvatska mora riješiti sasvim se sigurno ništa neće postići. A kritike zbog kojih se Granić javno razljutio pitanja su koja Hrvatska mora ionako riješiti, i to ne zbog stranih veleposlanika i njihovih vlada nego zbog sebe i svojeg uspjeha u EU i NATO-u. Granićev potez je stoga pucanj u prazno.

Bruno Lopandić