BRUXELLES — Nakon prvoga dana velike rasprave koja je počela u Bruxellesu o instituciji i prirodi predsjednika Europske unije, nije jasno hoće li do petka doći do kompromisa o ovom vrlo kontroverznom prijedlogu Valeryja Giscarda d'Estainga.

Tko će imati vlast u takvom EU-u nakon što se provedu reforme? Prvo, svi znaju da će to biti jedan posve drukčiji EU od ovog koji postoji sad. Osim što će biti mnogo veći, bit će i jako raznolik - jako bogat bit će u zajednici s prilično, pa i jako siromašnima, zemlje velike, pa i imperijalne tradicije i zemlje kolonijalne tradicije (sve to uči upravljanju) bit će zajedno s onima koji su tek nedavno stekli nezavisnost. Očigledno, velike zemlje mogle su pristati da Uniju na po šest mjeseci vodi Belgija, koja je nekada upravljala golemim Kongom, pa čak i Luxembourg, koji je zemlja osnivač Unije.

Ali, ne dolazi u obzir da tu veliku zajednicu koja će biti najveće jedinstveno tržište na svijetu, vode, na primjer, Malta, ili Estonija, ili Cipar, a kad se prime i druge zemlje kandidati, možda Rumunjska: zapadnobalkanske zemlje vjerojatno će ući za nekih petnaestak godina - tko zna kako će izgledati tada karta Balkana, ali ne čini se nimalo vjerojatnim da bi London, ili Pariz, ili Rim, ili Berlin pristali da tu golemu, važnu, složenu, bogatu zajednicu na makar i na šest mjeseci vodi kosovsko, makedonsko, albansko, ili BiH predsjedništvo. Vjerojatno ni hrvatsko, ni srpsko, ni slovensko, ni slovačko... Mali to znaju, ali ne žele ispustiti svoje pravo iz ruku. Mali, a to su druge europske zemlje, žele da ojača Europska komisija, i njezin predsjednik. To, naravno, za velike zemlje, pogotovo Veliku Britaniju, ali i Francusku, Španjolsku, Italiju, Poljsku, ne dolazi u obzir.

Ideju o predsjedniku EU-a podržava šef Konvencije Valery Giscard d'Estaing. On logično tvrdi da će Unija u svemu biti efikasnija i koherentnija ako će imati osobu koja je vodi, a ako se to ne dogodi, da će se velika Europa od 25 članica zagušiti time što će svatko navlačiti na svoju stranu, da se neće moći donijeti ni jedna odluka, a pogotovo ne na vrijeme. Da bi zadovoljio male zemlje, kako članice tako i kandidate, predložio je i europskog potpredsjednika, koji bi trebao balansirati - pa čak i geografski - moć predsjednika. To su uglavnom sve druge europske zemlje, koje žele da ojača Europska komisija i njezin predsjednik. To, naravno, za velike zemlje, pogotovo Veliku Britaniju, ne dolazi u obzir.

Prema Giscardu, predsjednik EU-a imao bi svoj ured iz kojeg bi koordinirao politiku, i imao bi dva "pomoćnika" - dva aktualna predsjednika europskih država, koji bi prisustvovali i vodili mjesečne bruxelleske ili luxembourške sastanke ministara vanjskih poslova, odnosno Vijeće ministara. Postojao bi i posebni ministar vanjskih poslova, koji bi odgovarao predsjedniku EU-a. Što se tiče Europske komisije, Giscard predlaže da se ona smanji, ali da joj se povećaju ovlasti. Ipak, Giscardov prijedlog, to je očito, tjera vodu na mlin velikih država. Kad bi se uvela institucija predsjednika EU-a iz redova zemalja članica, tada bi se nužno formirala i paralelna izvršna vlast, koja bi, jer bi je vodile velike zemlje, bila jača od izvršne vlasti Europske komisije.

Ovom prijedlogu zasad se protivi 17 od 25 država, sadašnjih i budućih članica. Kad je Giscard ovu ideju predočio u sijećnju, na Konvenciji koja broji 105 članova, čak je 60 debatiralo protiv, a samo 12 u korist. U preostala dva dana bruxelleske debate vidjet će se je li došlo do pomaka. Giscard tvrdi kako je baš iračka kriza pokazala da mora postojati jedinstveno vodstvo. Ovo je najkontroverznija točka reformi buduće Europe i zasad nije došlo do ozbiljnijih pomaka s početnih pozicija. Međutim, ima zemalja koje su sklonije kompromisu, i ako ne sad, a onda najesen, kako je nabacio grčki premijer Kostas Simitis, dakle kad već palicu preuzme talijansko predsjedništvo, dogovor će se morati naći.

Matko FRANAC