Novi list: 28. 04. 2003.

Službe tajne – sumnje javne

Piše: Jelena Lovrić

Dobra je vijest da će Hrvatska ipak konačno dobiti šefove tajnih službi. Pola godine prije isteka mandata vlast će napokon, čini se, uspjeti donijeti odluku o tim važnim imenovanjima. Loša je vijest da će na ta delikatna mjesta biti postavljeni dosadašnji vršitelji dužnosti, za kojima se vuku debeli repovi teških i nikad razjašnjenih sumnji.

Mediji su posljednjih dana temeljito pretresali životopise Franje Tureka, koji bi trebao postati ravnatelj Protuobavještajne agencije (POA, nekadašnji SZUP), i Damira Lončarića, vjerojatnog ravnatelja Obavještajne agencije (OA, prijašnji SIS). Tureku se vadi činjenica da je kao agent SZUP-a 1991. boravio u Gospiću, u vrijeme događaja za koje je Norčeva grupa nedavno osuđena na višegodišnje kazne zatvora. Lončarića prati sjena bliskosti s kontroverznim Hrvojem Petračem, zagrebačkim poduzetnikom kojega, opet, bije glas da je barem jednom nogom s one strane zakona. Predsjednik Mesić, kao glavni zagovornik njihova postavljenja, te primjedbe opasno relativizira. Za Tureka kaže da je u Gospiću bio kratko i vjeruje mu na riječ da nije imao nikakvih spoznaja o masovnim likvidacijama Srba. Braneći Lončarića, šef države brani i Petrača. Pritom zastupa krajnje problematičnu tezu. Kaže: kad bi se slušale takve primjedbe, onda nitko u Hrvatskoj »ne bi mogao raditi nikakav posao«.

Ali dvojica se kandidata ni dosadašnjim djelovanjem obavještajnih službi pod njihovom palicom nisu baš proslavila ni preporučila. Štoviše, naslijeđeno je stanje tražilo najhitnije i duboke promjene, ali su one gotovo sasvim izostale. Tajne službe kao da su hibernirane u Tuđmanovom vremenu. Da nisu zaslužili prolaznu ocjenu na neki je način priznao i premijer Račan, koji je najavljujući imenovanje rekao da će od Tureka i Lončarića »ubuduće zahtijevati puno više borbe protiv korupcije i kriminala u Hrvatskoj te rješavanje otvorenih pitanja vezanih za ratne zločine, a ne nastavak deformacija, što je karakteriziralo rad tajnih službi u novijoj povijesti«. Ali novi stari šefovi obavještajnih službi prije su snage kontinuiteta, nego promjene.

S Turekom i Lončarićem kao da se ponavlja sindrom Ortynski. Radovana Ortynskog vlast je imenovala glavnim državnim tužiteljem, ne obazirući se na zahtjeve da se razjasne neke dubioze iz njegove biografije. Nije obavio posao i danas je, nakon smjene, po novinama javno prozivan za korupciju. Naravno, ne mislimo tvrditi da će se nove kadrovske akvizicije naći u sličnoj situaciji. Ali svakako je prije imenovanja bilo nužno razjasniti nejasnoće i sumnje. Riječ je o tako važnim i osjetljivim poslovima da mogu biti povjereni samo ljudima koje ne prati ni zrnce sumnje. Također je bitno da u javnosti uživaju reputaciju ispravnih osoba. Ni jedno ni drugo nije osigurano.

Mesićeva i Račanova odluka da se javno osporeni dosadašnji vršitelji ravnatelja postave za šefove hrvatskih tajnih službi može značiti ili da vladajući preziru glas javnosti, ili primjedbe ne smatraju relevantnima, ili su svjesni da im izabranici nisu bez mane pa oko toga ne žele dalje čačkati, ili drže da boljih nemaju. U svakom slučaju, vlast stalno nudi problematična i polovična rješenja, pa nije čudo ako je javnost tako i doživljava.