Vjesnik: 10. 05. 2003.

Pravda nasukana na ljudskim pravima

Prisluškivanje je, ma koliko to grubo zvučalo, uobičajena mjera policijskih, pravosudnih i obavještajnih službi. Neugodna je za one čiji se razgovori prisluškuju ali i zato što se ne zna tko će, kada i zbog čega iskoristiti podatke skupljene u takvim prisluškivanjima

VLADO RAJIĆ

Iako je prisluškivanje jedan od najstarijih obavještajnih zanata, ni 21. stoljeće, barem ne u Hrvatskoj, mu nije skinulo aureolu najčešćeg oblika kršenja ljudskih prava. I stvarno. Ako čovjek digne telefonsku slušalicu da bi obavio neki obiteljski, poslovni, prijateljski ili susjedski razgovor, očekuje da razgovor, osim pozvanoga, nitko drugi ne prati. Da to želi, čovjek bi mogao dati oglas, platiti reklamu na televiziji ili se barem samo derati kroz prozor.

Odatle i shvaćanje da je »kvačica« na telefonu zapravo grub udar na intimu, privatnost građana. I oni koji to čine redovito su opisani kao »mračnjaci sustava« koji do ljudskih prava i građanskih sloboda ne drže ništa. Sve sâm policijsko-špijunski mrak i ološ.

Međutim, zakoni modernih država, i Hrvatske naravno, telefonsko prisluškivanje smatraju normalnom kontrolnom metodom zaštite poretka, sustava i pojedinaca od kaznenih djela drugih članova državne zajednice.

Prisluškivanje je, nakon otvaranja »novinarskih fajlova« prije nekoliko godina, ponovno vraćeno u javni interes. Prisluškivan je telefon Mirka Batarela, zagrebačkog odvjetnika. Prisluškuju se, navodno, telefoni osoba za koje se sumnja da su pomagači haaškoga bjegunca Ante Gotovine. Prisluškuje se u BiH stotinjak telefona osoba osumnjičenih da kriju ratne zločince i srbijanske kriminalce, a među njima je, navodno, i tridesetak prisluškivanih hrvatskih građana.

Zakoni o prisluškivanju kažu: ako se prisluškivanje privatnih i službenih telefonskih razgovora osoba osumnjičenih da sudjeluju u izvršenju ili prikrivanju izvršenja i izvršitelja kaznenih djela obavlja u okviru »preistražnog ili preventivnog postupka«, prikupljene činjenice na taj način neće se moći koristiti u sudskom postupku kao dokaz.

Ako se na temelju činjenica prikupljenih u ranijim postupcima treba nastaviti i u okviru istrage koju vodi istražni sudac nadležnog suda, sadržaj tako prisluškivanih razgovora moći će se iskoristiti kao sudski dokaz. Pod uvjetom, naravno, da je nalog za prisluškivanje potpisan u nadležnom sudu, na zakonitoj osnovi i u zakonom predviđenom (a ograničenom) razdoblju.

Slučaj Batarelo-Canjuga, koji je vrlo ozbiljno potresao hrvatsko pravosuđe unatrag 15 dana, sadržava ključnu dilemu o opravdanosti i zakonitosti mjere prisluškivanja. Gotovo jednako kao i uloga prisluškivanja u pokušaju hrvatskih državnih tijela da uhvate i transferiraju Antu Gotovinu u Haag. S bitnom razlikom.

Prvo je prisluškivanje tri mjeseca provođeno u okviru pripremnih kaznenih radnji na koje je policija ovlaštena u svakom onom slučaju kad sumnja da je prisluškivani »subjekt« zapravo upleten u neki kriminal. Takva je sumnja pala svojedobno na zagrebačkog odvjetnika, a ispisi snimljenih traka pokazuju da su, barem u smislu indicija, imali pravo stavljajući »kvačicu« na advokatovu paricu.

Drugo prisluškivanje provodi se nad osobama koje bi, prema procjeni policijskih službenika, mogle biti pomagači ili na drugi način sudjeluju u nastavku bijega Ante Gotovine. Prisluškivanje Gotovine, kad bi to bilo moguće, bilo bi sasvim legalan postupak jer je riječ o osobi protiv koje je poveden kazneni postupak (podignuta je pravomoćna optužnica), protiv njega je raspisana tjeralica. Dovoljan bi bio sudski potpis za legalizaciju prisluškivanja

Međutim, na drugoj su procesnoj razini njegovi pomagači. Budući da je riječ o nepoznatim osobama, jasno je da se policijski operativci priključuju na linije osoba koje u širem krugu mogu biti iz privatnih, vojnih, materijalnih i tome sličnih razloga »sumnjive« da održavaju kontakte s bjeguncem.

Slučaj iz BiH koji navodno obuhvaća i tridesetak osoba čiji se telefoni prisluškuju može se objasniti tom sumnjom, ali to znači da se mjera prisluškivanja može obavljati samo povremeno i privremeno.

Dakle, prisluškivanje je, ma koliko to grubo zvučalo, uobičajena mjera policijskih, pravosudnih i obavještajnih službi. Ona je neugodna za one čiji se razgovori prisluškuju i neugodna općenito zato što se ne zna tko će, kada i zbog čega iskoristiti podatke skupljene u takvim prisluškivanjima a koji nemaju nikakve veze s razlozima zbog kojih je prisluškivanje i otpočelo. »Novinarski fajlovi« su najbolji pokazatelj koliko daleko može otići zloupotreba snimljenih telefonskih razgovora.

Policajci otvoreno priznaju: bez mogućnosti da se prikačimo na nečiju paricu kad god to poželimo, velik bi broj kaznenih djela ostao neotkriven. Druga je stvar kad to činimo po sudskom nalogu i kad prikupljene dokaze treba formirati na zakonit način. Tada se već zna što se traži i koju potvrdu činjenica u tim razgovorima očekujemo.

Javna osuda prisluškivanja ne radi tu procesnu distinkciju pa svako osluškivanje smatra napadom na ljudski i građanski integritet. Zakonitost prisluškivanja i kontrola te zakonitosti u policiji se smatra pukom gnjavažom besposlenih. Za sustav je grozno kad to postane istinom, ali i kad prisluškivane činjenice postanu elementom ucjene. U spomenuta tri slučaja prisluškivanje je zakonski pokriveno. Zasad. Ako se u ta tri slučaja osporavanje prava na prisluškivanje pojavi kao dio zaštite ljudskih prava, moglo bi se dogoditi da pravda ostane nasukana na tim pravima.