Vjesnik: 13. 05. 2003.

Ako su Haagu svi bjegunci isti, zašto za Gotovinu plaća Hrvatska, a za Karadžića Amerika

Međunarodna je zajednica prije nekoliko mjeseci raspisala pet milijuna dolara nagrade za lov na Karadžića u Bosni / Donositelju informacije bit će isplaćena iz američkih fondova / Nagrada za informaciju o Gotovini, oko 53.000 dolara, samo je jedan posto prema pet milijuna za Karadžića

ZAGREB, 12. svibnja – Tek otprije tri godine hrvatska policija može raspisati nagradu za informaciju o kretanju bjegunca koji nije dostupan sudovima radi provođenja sudskoga postupka.

Zakonom o policiji koji je stupio na snagu krajem 2000. godine, u popisu policijskih ovlasti je, pod 13. točkom, propisano i pravo na javno raspisivanje nagrade. Prema 52. članku nagrada se raspisuje radi otkrivanja i uhićenja osobe koja je počinila teže kazneno djelo. Može se raspisati i radi pronalaženja nestale osobe.

Informatori dobivaju nagradu i ako pomažu policiji u zaštiti života i prava, imovine, u sprečavanju i otkrivanju kaznenih djela, u traganju za počiniteljima. To su poslovi opisani u 3. članku Zakona o policiji.

Dakle, ministar policije Šime Lučin imao je zakonsko pravo raspisati 350.000 kuna nagrade za informaciju o umirovljenom generalu Anti Gotovini.

Nadalje, pravno gledajući, Gotovinin je status sljedeći. Protiv njega je podignuta pravomoćna optužnica haaškog tužiteljstva. Kako mu se, zbog bijega, ne može uručiti, tužiteljstvo Carle del Ponte je putem Interpola raspisalo međunarodnu tjeralicu. Za pravna tijela u Europi, Gotovina je bjegunac pred zakonom. To je nesporno i prema nacionalnim i prema međunarodnim pravnim normama.

Međutim, politički pritisak na premijera Ivicu Račana, da poduzme sve kako bi se Gotovinu ulovilo, utjecao je i na odluku da se, u skladu s pozitivnim propisima, raspisivanjem nagrade ubrza pronalaženje i uhićenje generala Gotovine.

Pritisak uglavnom dolazi iz međunarodne zajednice, posebno diplomatskih krugova nekih europskih zemalja. Zanimljivo, ta ista međunarodna zajednica – zapravo američka vlada – kao da je zaboravila da je prije nekoliko mjeseci sama raspisala nagradu za lov na Radovana Karadžića u Bosni. Nagrada je pet milijuna dolara i donositelju vrijedne informacije bit će isplaćena iz američkih fondova.

Zašto Haaški sud i tužiteljstvo nisu utjecali na međunarodnu zajednicu i s iste adrese (i iz istoga fonda) raspisali nagradu ako su, pravno gledajući, za Carlu del Ponte Gotovina i Karadžić isto – dvojica odbjeglih optuženika. Za prvoga plaća Amerika, za drugoga Hrvatska, iako je pravni interes isti: procesuirati haaške optuženike.

Pritom pažnji ne može izmaći činjenica da je nagrada za informaciju o Gotovini (oko 53.000 dolara) samo jedan posto prema pet milijuna za Karadžića. Kad se već iznosi uspoređuju, spomenimo i milijun kuna nagrade za ubojicu Vjeke Sliška, koju je ponudila njegova (bivša) supruga Danijela.

Da je kojim slučajem Haag raspisao nagradu, bio bi pojednostavljen i sustav dojave te skupe informacije o bjeguncu. Tada se dojava ne bi upućivala hrvatskoj policiji nego Uredu Međunarodnog kaznenog suda u Zagrebu, odnosno izravno tužiteljstvu u Haag.

Odmah nakon vijesti da se u Vladi i njenu policijskom resoru razmišlja o raspisivanju nagrade, pravni su stručnjaci primijetili da postoji opasnost od »curenja« informacija iz policije prema svima koji – iz političkih, stranačkih, opozicijskih interesa – žele da Gotovina ostane u bijegu. Vjerojatno bi se i eventualni dojavljivač osjećao sigurnijim da tu informaciju dostavi haaškom uredu, u Zagrebu ili Haagu, svejedno. Veća tajnost i primljene informacije i dojavljivača u tim bi slučajevima anulirala eventualnu primjedbu na visinu nagrade, s obzirom na rizik kojem se dojavljivač izlaže.

Međutim, u priči o dvogodišnjem Gotovininu bijegu sve su te eventualnosti sasvim – eventualne. Konstanta je činjenica da odvjetnički tim koji »brani« Gotovinu traži od države i Haaškoga suda da se prema njihovu klijentu odnose kao da je on i državi i Sudu dostupan. Onda taj zahtjev ponavlja i Ivo Sanader, predsjednik HDZ-a, tražeći da hrvatska vlast dostavi braniteljima svu potrebnu dokumentaciju.

Zašto? Ne valjda zato da odvjetnici počnu obranu svoga klijenta dok je još »u šumi«. I to obranu pred kojim sudom, nakon odluke Ustavnog suda u »slučaju Bobetko« da je jedino Haaški sud mjerodavan u sporovima koje je optužnicom pokrenulo haaško tužiteljstvo? Usput, za Haaški sud ni jedan od četvorice branitelja nema licencu zastupanja. Dakle?

U savršeno jasno pravnoj situaciji, gdje se sve zna, od ovlasti do obveza, 350.000 kuna je pokušaj policije i Vlade da učine sve što je u njihovoj moći da se dođe do odbjeglog optuženika.

Vlado Rajić