Vjesnik: 21. 05. 2003.

Hrvatska kao iznimka

Suprotno uvriježenom mišljenju da najuži krug oko Busha provodi sate i sate promišljajući o Hrvatskoj, svaki potez Vlade u Zagrebu ne analizira se u detalje. Stoga je važno što se do konačne odluke ovaj put nije došlo ishitreno i što će se komunikacija sa SAD-om nastaviti. Čak i ako do kompromisa ne dođe, a Hrvatska, što bi bilo logično, odbije na kraju zahtjev za neizručenje Amerikanaca Međunarodnom kaznenom sudu

BRUNO LOPANDIĆ

Hrvatska vlada ovih se dana doista našla u nezahvalnoj poziciji – na krilima velikih europskih ambicija iza ugla ju je dočekao američki zahtjev za neizručenje američkih vojnika. Situacija jest složena i nadilazi dolarske iznose koji će Hrvatskoj biti uskraćeni ne potpiše li bilateralni sporazum o neizručenju. Riječ je o političkim posljedicama koje su mnogo teže od »torbe« u kojoj bi se trebalo naći 19 milijuna dolara.

Ako SAD ne pristane da se Hrvatsku tretira kao iznimku, čemu se nada diplomacija na Zrinjevcu, Vlada će na kraju najvjerojatnije odbiti američki zahtjev. Za to postoje dobri razlozi. Hrvatska je potpisala i ratificirala Rimski statut Međunarodnog kaznenog suda, a na krilima posljednjih europskih uspjeha bilo bi joj teško odbaciti sve ono što je službeni Bruxelles izrekao o američkim zahtjevima.

Pojednostavljeno, ono što Amerikanci traže od Hrvatske nije u skladu s onim što je o tome rekla Europska unija. Osim toga, Račanu bi bilo vrlo teško objašnjavati, ponajprije domaćoj javnosti, kako s onim drugim Haaškim sudom, za bivšu Jugoslaviju, treba u isto vrijeme bespogovorno surađivati. No, hrvatska vanjska politika prema SAD-u zahtijeva hitnu reformu.

Hrvatske vlasti sasvim su smetnule s uma ulogu SAD-a u svijetu i njegovu ulogu u međunarodnim odnosima, bez obzira na to čija je administracija trenutačno na vlasti. Iako je to za hrvatsku vladu teško upotrebljivo, činjenica je i da u obzir treba uzeti i američka objašnjenja zbog čega se protive MKS-u. Zbog američke globalne uloge u svijetu, istina je da su njihovi vojnici najranjiviji i podložni političkom pritisku nedemokratskih režima.

Na valu antiamerikanizma, u dobroj maniri jeftinog politikantstva i već poslovične ignorancije, Hrvatska se vanjska politika sasvim nesmotreno istrčavala ili se samo vrtjela u krug kada je započela iračka kriza. Nakon što je SAD-u i partnerima otvorila zračni prostor, u diplomatskim je razgovorima Americi političku podršku prvo obećala da bi je onda na kraju, suprotno dogovoru, i »spektakularno« povukla.

I tada se takva odluka objašnjavala hrvatskim ambicijama prema EU, što je bilo potpuno pogrešno. Mnoge su zemlje dale političku potporu napadu na Irak, a kasnije nisu imale nikakvih problema s ulaskom u EU. U Hrvatskoj se sve završilo na bizarnim objašnjenima da smo pokazali »kičmu« jer smo ponosan narod.

U svakom slučaju, ispali smo neuvjerljivi, nekredibilni i nepouzdani. Upravo kao i EU kada je Hrvatska napadnuta. Politički i vojni slom agresora u Hrvatskoj i u BiH podržao je SAD.

Suprotno uvriježenom mišljenju da najuži krug oko Busha provodi sate i sate promišljajući o Hrvatskoj, svaki potez Vlade u Zagrebu ne analizira se u detalje. Stoga je važno što se do konačne odluke ovaj put nije došlo ishitreno i što će se komunikacija sa SAD-om nastaviti. Čak i ako do kompromisa ne dođe, a Hrvatska, što bi bilo logično, odbije na kraju američki zahtjev. Ako se, pak, sporazum potpiše, moglo bi doći i do ozbiljnih problema s Europskom unijom, jer Unija o tome ima svoj stav i preporuke.

Nije se teško složiti s ocjenom da je američka vanjska politika zbog silovite i zastrašujuće Busheve doktrine preventivnih napada, u kojoj zapravo nema mjesta istinskoj diplomaciji, i u regiji kontraproduktivna. S jedne strane, potiču zemlje u regiji da što priju dostignu demokratske standarde mašući im NATO-om pred nosom, dok se u isto vrijeme prijeti uskraćivanjem vojne pomoći potrebnoj za dostizanje tih standarda.

No, odnosi sa SAD-om Hrvatskoj su iznimno važni, pa bi se Vlada morala pozabaviti tim odnosima dugoročnije. O tome posljednjih tjedana intenzivno razmišljaju Jacques Chirac i Gerhard Schröder. Da je Hrvatska na vrijeme dobro reagirala u vezi s Irakom, sada bi problemi na političkoj razini bili mnogo manji, a jednostavnije bi bilo Washingtonu kazati »ne« zahtjevu za neizručenje američkih vojnika MKS-u ili ishoditi kompromis. Nekoliko prigoda za popravni ispit vanjske politike već je propušteno, no za, primjerice, aktivniju ulogu u obnovi Iraka još ima vremena. Naravno, pod uvjetom da se ona ne svede na besplodna ponavljanja kako su naše tvrtke za to sposobne.

Hrvatska se, dakle, nada kako će do 1. srpnja ipak doživjeti status zemlje-iznimke. Zato se, uz nadu u nastavak diplomatskog dijaloga, priprema i pomirljiv govor nekog visokog dužnosnika koji će ga izreći pred američkom diplomacijom u povodu svečanog otvorenja novog američkog veleposlanstva sredinom lipnja.

Navodno bi taj visoki dužnosnik trebao biti predsjednik Stjepan Mesić kako bi možda, između ostalog, u novoj prigodi objasnio da zapravo prije tri mjeseca nije bio dijelom hrvatske nepromišljenosti. Za Hrvatsku bi, dakle, bilo dobro da postane zemlja-iznimka za američke zahtjeve o neizručenju. Bilo bi također dobro da prestane biti iznimka među onim zemljama koje vode ozbiljnu i vjerodostojnu vanjsku politiku.