Nakon što su bez opipljivijih rezultata okončani pregovori predsjednika HDZ-a, HSLS-a, HSP-a i DC-a, vođa pravaša Anto Đapić pokušao je sa šefovima HB-a i HIP-a dogovoriti predizbornu koaliciju. Ali i ti su razgovori propali zbog spora oko raspodjele mjesta na izbornim listama. No, dok se od sastanaka Ive Sanadera, Dražena Budiše, Mate Granića i Đapića i nije nešto posebno očekivalo jer od početka nije bio jasan njihov pravi cilj, Pašalić, Tuđman i Đapić bili su nedvojbeno motivirani za postizanje sporazuma o predizbornoj suradnji. Njihovo je razočaranje poslije razlaza u srijedu bilo iskreno. Sva su trojica itekako svjesna da su zajedničkim nastupom mogli prilično komforno ući u izbornu kampanju i osigurati parlamentarni status za svoje stranke. Tročlana koalicija pojačana s još nekim malim desnim strankama legitimno je mogla računati na respektabilnih 10 do 15 zastupnika. Možda i presudnih pri formiranju naredne Vlade. Ovako je pred Đapićem, Pašalićem i Tuđmanom neizvjesno razdoblje i iznimno zahtjevan zadatak da u međusobnoj konkurenciji prijeđu izborni prag u ponekoj jedinici.

HIP je stranka koja ima nekoliko istaknutih pojedinaca na čelu sa sinom pokojnog predsjednika Tuđmana, ali bez kvalitetnih političkih operativaca i stranačke infrastrukture. Samostalno nisu sposobni ostvariti iole ozbiljniji izborni rezultat. Pašalićeva je stranka ekipiranija i sa znatno jačom logistikom nego HIP, no HB nije dosad ničim opravdao pompozne najave uoči osnivanja. Još su stranka bez jasnog političkog identiteta i Pašaliću je jedino jamstvo ulaska u Sabor predizborno koaliranje.

Đapić se hvalio da je puno profitirao u dosadašnjim razgovorima jer se pokazalo da je mnogima prihvatljiv sugovornik. Ali ta mu je njegova novostečena vrlina donosila prednost samo dok su trajali pregovori. Doduše, Đapić je i sada u povoljnijem položaju od Pašalića i Tuđmana. HSP je etablirana parlamentarna stranka koja se i 3. siječnja 2000. sigurno izborila za četiri zastupnika. Međutim, od tada se dosta toga promijenilo na štetu pravaša. HDZ je ojačao, a pojavili su se HB i HIP koji se obraćaju istom biračkom tijelu kao i HSP. Tu je i HČSP koji nakon dolaska za predsjednika agilnog Luke Podruga u Dalmaciji postaje značajan suparnik HSP-u, otimajući mu i članstvo i stranačke dužnosnike. U tim okolnostima Đapićeve tvrdnje da njegova stranka može bez ičije pomoći suvereno osvojiti pet parlamentarnih mandata nemaju čvrsto uporište. I Tonči Tadić, od novinara proglašen za saborskog zastupnika godine, opasno visi u desetoj izbornoj jedinici (Split, Dubrovnik) gdje će ga HSP staviti na prvo mjesto svoje liste. Njegova titula neće previše značiti tamošnjim biračima.

Odgovor leži u nevjerojatnom političkom egoizmu koji je karakterističan za cijelu hrvatsku desnicu. Samoljubivosti ne nedostaje ni na sceni lijevo od centra. Primjerice, predsjednica HNS-a Vesna Pusić u posljednje vrijeme ne silazi s oblaka. Ali sve je to ništa prema uvjerenju šefova gotovo svih desnih stranaka da su centar svemira. Vladavina petorke ugrozila je supstancu hrvatske države i ako ubrzo ne dođe do promjene vlasti, nastupit će nacionalna katastrofa, poručuju svakodnevno s desna. No, ti viši ciljevi u sudaru s osobnim interesima redovito izvlače deblji kraj. I nema tu bitnije razlike između takozvanih velikih stranaka HSP-a ili HB-a i gomile strančica poput HDD-a, HP-a, HOR-a, u pravilu nastalih kako bi zadovoljile predsjedničke ambicije svojih lidera. U redu Hrvatska, ali gdje sam tu ja, pitanje je koje postavlja svaki šef desnice koji drži do sebe.

I nema šanse da on nekome prepusti prvo i pristane na drugo mjesto. Što će mu reći rodbina, prijatelji i susjedi koji skoro jedini i znaju da se pojedini predsjednici stranaka bave politikom.